Za nekoga brojke k'o brojke, datum k'o datum, dan kao i mnogi drugi u nizu, ali za mene ne - na mom je kalendaru taj datum vidljivo označen i zaokružen jarkom crvenom bojom da se zna kako je od izuzetne važnosti.
Gledam kalendar na zidu i jedan datum na njemu koji se ističe: 16.03.2008. Za nekoga brojke k'o brojke, datum k'o datum, dan kao i mnogi drugi u nizu, ali za mene ne - na mom je kalendaru taj datum vidljivo označen i zaokružen jarkom crvenom bojom, mi bismo Međimurci rekli "steklo črlenom". Ne, ne, ovaj puta stvarno Tessa nije dežurni krivac, nema dijete ništa s tim, nisu to njezine kreativne črčkarije kojih, doduše, ima posvuda, ja sam taj dan označila, na debelo ga zacrvenila da se zna kako je od IZUZETNE VAŽNOSTI, a uz njega sam, istom kričečom farbom napisala: "RESERVE FOR COOL MEETING!!!" kao napomenu, i da se zna da me taj dan nema, da ne stojim na raspolaganju nikome od domaćih, rodbine, susjeda, da me nema za kuhanje nedjeljnog ručka, za glačanje zaostalog rublja, za pospremanje i za sve one poslove koji se preko tjedna ne stignu napraviti pa ih se onda obavlja u nedjelju. Sve će to pričekati i svi će pričekati, jer odluka je pala i ona je konačna i neopoziva: idem na svoje prvo Cool okupljanje i samo me "hudi beteg" (čitaj: boleština) može spriječiti u toj mojoj nakani ili, ne daj Bože, grom v mene vudri i poči. Odlučila sam da i moja vjerna pomagalica, moj curičak, Tessa, ide sa mnom.
Od trenutka kada je prije spomenuto stvorenjce bilo obaviješteno o nedjeljnom odlasku u Kraljevačke Novake, za mene mira više nije bilo. Odjednom lavina, bujica pitanja, onako rafalno, kao iz topa jedno je pitanje slijedilo drugo: "Mama, idemo vlakom ili busom? Sigurno idemo? Ne budeš se predomislila? A kaj ako bude kiša? Tko bude sve došel? Koje curice? A kaj budeš spekla, koje kolačiće?" I kaj ovo i kaj ono i tako u beskraj. Ja jadna, obasipana ovom kišom pitanja, ma, šta kišom, pljuskom, požalila sam što nisam jezik držala za zubima i šutjela do nedjelje, do dana "D" kada bih Tessu jednostavno probudila, spakirala i put pod noge. Ali, neee i ja nakladam bedastoće, pa pripremati se za susret, u tajnosti raditi poklončiće i ispeći nešto od kolačića, a da Tessa to ne vidi i da ona ne bude blizu svega toga događanja, to bi, najblaže rečeno bila nemoguća misija.
No, dobro, i tako su počele pripreme: prvo malo kreativnog izražavanja kojim smo uobličili prigodne poklončiće, a onda malo mozganja oko toga što će se ispeći, između recepata bez broja, odlučila sam se za slatku varijantu; krašotice (svoj prvi recept objavljen na Coolinarici) i za nešto vrlo kalorično, međimursku gibanicu. Kako se približavao dan susreta, nestrpljenje je bivalo sve veće, uzbuđenje je sve više raslo. Poput malog djeteta koje prije školskog izleta ne može spavati, tako ni ja dugo u noć, pred put, oka nisam mogla sklopiti. Što se tiče priprema, tu sam bila mirna: i poklončići i kolačići već su bili u torbama, na sigurnom, ali u meni je sve nešto treperilo i treperilo...
U nedjeljno jutro rano ustajanje, Tessa je na moje: "ribica, digni se, idemo", skočila "kak da ju je besna čmela fpičila" (što nije baš običaj kad se ide u vrtić), brzo smo se "omandurile" jer vlak iz Čakovca kreće u 6.35. Tri sata vožnje i drmusanja do Zagreba bila su beskrajno, beskrajno duga, i onda još presjedanje za Sesvete. U Sesvetama prvi susret s jednom od Coolinaričarki, s Njambrekicom, divnom ženom, jednostavnom, toplom, prisnom. Od nje nas put vodi prema Ininoj benzinskoj pumpi gdje su već čekali ostali, redom: nasmiješena Tanjalove sa suprugom Damirom i kćerkicom Magdalenom (Megi), teta Milicza, naša vrla organizatorica iz Švedske, mama Evellina i njezina preslatka i premedena Ema-Lucija, naša maskotica i Cool bebica, ful zrihtana i opicanjena DIANA , mlade Wobbler i Barbicook, Bedekowomen-poštarica, simpatična MadameVisage, Zagrepčanka Ktina i Rijeka koja je prevalila dalek put kako bi došla na ovo druženje, čak iz Švedske, naša vrijedna penzionerka Mema sa suprugom Željkom, gospođa AnaS , Superkemija sa svojim curičkom, prekrasnom, plavokosom Anči i nećakinjom Anom, te naši zagrljeni i zaljubljeni golupčići koji su gugućući dolepršali iz Splita: MiraLi i njezin Saša. Foodfan i Kajakuha pridružit će nam se kasnije.
Kad smo se svi međusobno i unakrsno pozdravili i izljubili, kao da se pozdravljamo sa starim prijateljima koje dugo nismo vidjeli, a znamo se oduvijek, krenuli smo u koloni prema konačnom odredištu, vatrogasnom domu u Kraljevačkim Novakima. A tamo, tamo se iz torbi, ruksaka i vrećica vadilo, ajmee majko moja svega i svačega: poklončića raznih, jela i pila svakojakih, delicija slanih, delicija slatkih, slasnih i prekrasnih, oku ugodnih i nepcu poželjnih, a ni u tekućoj se problematici nije oskudijevalo, bilo je prošeka, graševine, sokova najraznovrsnijih. Svatko je za svoje grlo mogao odabrati tekućinu koja mu najbolje paše i klizi, glo, glo, glo...
Da se u jelu nije oskudijevalo i da se na jelovniku moglo naći za svakog ponešto, pokazuju i sljedeće slike:
Uz dobro jelo, finu kapljicu, smijeh, veselje, ugodno druženje i super raspoloženje, i vrijeme je brzo prolazilo.
Ponuđene finote i delicije mamile su svojim izgledom, a naravno i okusom prvo na kušanje, a onda opet na drugo kušanje iliti "repete". I još se nismo stigli svi sa svima dobro ispričati, a susretu je već došao kraj. Kao i na početku priče, opet pozdravi, čvrsti stisak ruke, poljupci, putnicima SRETAN PUT i svima doviđenja do nekog drugog susreta.
Budući da ni jedno okupljanje ne može proći bez zajedničke fotke, kao što se i priliči, i mi smo se "zmetali na kup" i "hitili na kipec" ilitiga ufotkali, za uspomenu i dugo sjećanje na jedan predivan susret, na jedno prekrasno druženje s ljudima toliko jednostavnim, toliko toplim, srdačnim, punim pozitivne energije. Više fotki s druženja pogledajte ovdje.
Ovi nasmiješeni i veseli obrazi neka budu pozivnica svima vama koji ste ovo druženje propustili, za neko sljedeće druženje na kojem nam se obavezno morate pridružiti, nema onda izvrdavanja.
I, što se čeka? Kad je ono sljedeće druženje?
:(Još nema komentara