Djed Mraz zaista postoji

Prije dvije godine, zbog suprugova posla, naša je mala obitelj stvorila svoj privremeni dom na sjeveru, u nama jako dalekoj Finskoj. Tamo smo živjeli šest zimskih mjeseci. Iako smo bili okruženi snijegom, ledom i jakom hladnoćom, nismo sjedili u kući. Naoružali smo se zimskom opremom i znatiželjno obilazili tu krasnu zemlju.

Budući da je vrijeme Adventa i da uskoro očekujemo posjet bjelobradog Djedice, željela bih s vama podijeliti svoje sjećanje na posjet Djedu Mrazu.
Živjeli smo u gradu Tampereu, 700 km udaljenom od Sela Djeda Mraza u Laponiji. Ustali smo u 3 h i donekle odspavane noći, krenuli na put. Na cesti su bili samo auto hrvatskih registracija i kamioni. Snijeg je, naravno, neumorno padao. Započeli smo svoj pohod na sjever nadajući se kojem sobu na cesti i polarnoj svjetlosti. No, iako su znakovi "pazi sob" česti, zaključili smo da nas Finci zapravo zafrkavaju i da tu uopće nema nikakvih sobova. Već gotovo pred kraj puta, Laura je sa zadnjeg sjedala razočarano uzdahnula i rekla: "Bolje da su stavili znak 'pazi ptica' umjesto 'pazi sob' jer sobova nema nigdje, a ptice stalno prolijeću." Želeći je utješiti, počeli smo se zafrkavati kako će nas dočekati jedan sob u sobi, kad ih već nema uz cestu. Uz svega dva stajanja i tankanja benzina, oko 2 popodne, bili smo na odredištu.

Grad u kojem se nalazi Selo Djeda Mraza zove se Rovaniemi. Kada uđete u Selo, kao da ste ušli u bajku. Na sve strane nalaze se ogromni snjegovići, ledeni tobogani, ledeni bijeli medvjedi... raj za klince, a ni nama, mami i tati, nije bilo mrsko. Cijelo vrijeme svira božićna glazba bez obzira koje je doba godine. Borovi su cijele godine okićeni. Mi smo bili u veljači, a duh Božića bio je u zraku.

Odmah smo pohrlili Djedu Mrazu u zagrljaj. I dobro da jesmo jer Djed ima obavezno drijemanje svaki dan od 11-12 i od 15-16 sati kada se ne može k njemu. Djed sjedi u svom uredu i prima goste. Srdačno nas je dočekao, na engleskome pitao odakle smo, kako se djeca zovu, koliko imaju godina i ponudio nam da sjednemo. Pitao je odakle smo došli i začudio se kako smo se odlučili na zimski put autom iz Tamperea. A kako se tek čudio kad je čuo da smo i iz Hrvatske potegnuli autom do Finske... Pitao je što radimo u Finskoj. Luki je pokušao uzeti dudu, ali nije uspio. Pogledao je Lukinog medu, malo porazgovarao s Laurom, pa smo svi sjeli i fotografirali se. Fotograf je patuljak koji za svoj trud traži 20 eura. Naravno da smo kupili fotografiju (u cijeni je jedna velika ili pet malih). Ne može se fotografirati vlastitim aparatom. Nakon ugodnog druženja s Djedicom, poklonili smo mu licitarsko srce koje je poslušni patuljak objesio iznad kamina. Dok smo se pozdravljali, Luka je sam bacio dudu u kotao koji se nalazi u kaminu i pun je duda.

Osim ureda, u selu se nalazi i pošta Djeda Mraza. U pošti su patuljci koji obavljaju sve poštanske poslove. Pisma i razglednice koje želite poslati iz Sela Djeda Mraza pečate pred vama posebnim pečatom. Tu je i radni stol Djeda Mraza, veliki kovčeg pun poklona koje Djed dobiva od djece, Djedov stolac za ljuljanje, ormar pun pisama djece iz cijeloga svijeta, a ta pisma su stvarno prava pisma, otvorena, pročitana i uredno složena na policu gdje piše ime zemlje. Piše i Kroatia! U našem pretincu nažalost baš i nema mnogo pisama. Znate li adresu na koju ćete pisati?

Evo je:
SANTA CLAUS
ARCTIC CIRCLE
FINLAND
(Na svako pismo Djed odgovara. Provjereno! Mi se svake godine s njim dopisujemo. Nemojte zaboraviti napisati svoju adresu.)

Tu je i veliki broj malih dućančića - suvenirnica koje u selu nazivaju - radionice i spremišta igračaka (aha - kak' da ne). A skuuuuupooo!
Selo Djeda Mraza nalazi se točno na sjevernoj polarnoj obratnici tj. geografskoj paraleli koja označava početak Sjevernog pola. Na području između sjeverne i južne polarnice dan i noć izmjenjuju se u 24 sata i njihova duljina se pravilno mijenja tijekom godine. Na polarnim krajevima dan i noć izmjenjuju se jedanput u godini dana tako da pola godine traje noć, a pola godine dan. Naravno, što sjevernije ili južnije, to jače. Nama je bio "normalan" dan jer nam se bližilo proljeće, ali da smo bili ovdje oko Nove godine, e tada bi nam dan bio svega tri-četiri sata. Gotovo s nastavom geografije.

Ledeni kafić se nalazi u sklopu sela. Ulaznica je 6 eura, čak i za djecu. Tu se može okrijepiti i ugrijati pijući vrući kakao, vruću kavu, vrući sok(???)... Piće je, na sreću, uračunato u cijenu ulaznice. U kafiću postoji i dugački ledeni tobogan, iglu, laponske sanjke, mogućnost oblikovanja snježnih i ledenih blokova s nama čudnim alatom. Jedva smo izašli iz kafića jer smo se svi četvero raspametili od sadržaja. Vlasnik kafića bio je jedan simpa striček s kojim smo se zapričali i zainteresirali ga za Lijepu našu pa nas je pozvao da, ako sutradan opet dođemo, budemo opet njegovi gosti for free.

Navečer, kad se zatvorio "Djed Mraz", otišli smo prošetati u grad Rovaniemi i kupiti večeru te pogledati grad. E tu smo se zaista smrznuli jer nam je sad već stvarno bilo dosta za taj dan. Bilo je -13°C, a ustali smo u 3. Odustali smo od kave u još jednom ledenom kafiću i traženja po gradu zgrade Alvara Alta, najpoznatijeg finskog arhitekta. Otišli smo u motel, ubacili pizze u mikrovalnu, zamiješali Čokolino (donesen u velikim količinama iz Hrvatske), pojeli i svi se zajedno skljokali u krevete.

Ujutro kada smo se probudili, dočekalo nas je iznenađenje. Laura je otišla do prozora, odgurnula zavjesu, a kad tamo... stoji bijeli sob i gleda u nju. Koji je to vrisak bio, vrisak oduševljenja: "Ipak je došao." Dobro, nije baš bio sob u sobi kako smo rekli, ali je bio sob pred sobom. Naime, motel ima mali zoo.

Pobacali smo stvari u auto, pozdravili se sa sobovima i krenuli još malo k Djedici jer ipak nismo sve stigli vidjeti prvi dan. Prošetali smo opet po njegovom selu koje je prava idila s razglednica i ponovo pozdravili Djeda Mraza. Ovaj puta smo mi njega ispitivali. Pitali smo ga gdje mu je baka i od kada ima svoj ured. Rekao nam je da su baka i Rudolf daleko na sjeveru, u kući na tajnom mjestu u šumi i da se do tamo može doći jedino u vrijeme pred spavanje ako se jako, jako misli na njih. Ured postoji već dvadesetak godina. Zahvalili smo mu na svim poklonima koje nam je donio za Božić i pismu koje nam je poslao, provjerili jel' naše srce još uvijek tamo i otišli. Ponovo smo posjetili onog simpa stričeka, malo se sanjkali i popili vrući kakao, poklonili mu licitarsko srce i oko 2 sata, žalosni, krenuli kući.

Na putu smo još stali u Luminilli - ledenom dvorcu u gradu Kemiju, ali o tome neki drugi puta. Malo iza 1 u noći stigosmo kući u Tampere, što je već bilo krajnje vrijeme, budući da je tata vozač par puta kočio ugledavši sobove na cesti. A njih uporno nije bilo.
Posjet Rovaniemiu ostat će nam zauvijek u sjećanju jer smo vidjeli da Djed Mraz zaista postoji.