Ne postoji filmski redatelj koji nije snimio barem jedinu scenu za stolom, u kuhinji, s loncima i namirnicama, pikniku. Mogli bi pronaći stotine načina kako su scenaristi i redatelji upotrijebili hranu u svojim filmovima.
Kako odoljeti sjajnim rajčicama, krvavom mesu, pjenastom vrhnju, nevidljivim zrncima brašna? Bojama i oblicima, simbolici i estetici koju hrana pruža? Nikako.
Ne postoji filmski redatelj koji nije snimio barem jedinu scenu za stolom, u kuhinji, s loncima i namirnicama, pikniku. Mogli bi pronaći stotine načina kako su scenaristi i redatelji upotrijebili hranu u svojim filmovima. Pojedini filmovi govore o stvarnim ili izmišljenim šefovima, večerama i svečanim obiteljskim obrocima ili pojedinačnim jelima. Uostalom, zar nije tako i u stvarnom životu?
Od nekih pamtimo samo određene likove, postavljen stol, jedno jedino jelo tijekom kuhanja ili već pojedeno, lonac, čašu, kuhinju, pećnicu, lice, možda samo oči ili usta, glavnog junaka za stolom. A, ako, uz svu dobru volju, pronađete film u kojem ne postoji jedna jedina scena s glavnim likovima koji nešto žvaču ili nabadaju, pa čak ni nekakav kiosk na ulici iza njihovih leđa, preostaje posljednja, potpuno neromantična veza između sedme umjetnosti i gastronomije - kokice i Coca-Cola.
"Veliko žderanje" (Le gran bouffe), film Marca Ferrerija iz 1973., koji govori o četvorici prijatelja, sucu (Phillipe Noiret), pilotu (Marcello Mastroiani), restoratoru (Ugo Tognazzi) i televizijskom producentu (Michel Piccoli), koji su dogovorili sastanak u jednoj vili u okolici Pariza, u kojoj će obaviti neku vrstu četverostrukog gastro-enološkog harakirija.
Dobitnik Oscara za strani film 1987., danski "Babettina gozba" (Babettes gaestebud), režisera Gabriela Axela s Bibi Andersson kao francuskom kuharicom Babette Hersant, zaposlenom kod dviju starijih norveških sestara, koja će odlučiti potrošiti cijeli dobitak na lutriji kako bi pripremila savršeni ručak za dvanaest osoba. Od namirnica, koje je naručila specijalno za tu priliku, Babette će pripremiti gozbu, točnije pravo gastronomsko remek-djelo, koje će zauvijek promijeniti živote gostiju. Film je snimljen prema romanu "Hirovi sudbine", 1954. godine, Isaka Dinesena, pseudonima Karen Blixen.
Pojedini filmovi govore o stvarnim ili izmišljenim šefovima, večerama i svečanim obiteljskim obrocima ili pojedinačnim jelima. Uostalom, zar nije tako i u stvarnom životu?
"Vreli dani u Alabami" (Fried Green Tomatoes) je film Jona Avneta iz 1991., o prijateljstvu između Idgy (Mary Stuart Masterson) i Ruth (Mary-Louise Parker) koje zajedno vode mali restoran Whistle Stop Cafe' u konzervativnoj američkoj provinciji, poznat upravo po prženim zelenim rajčicama, specijalitetu američkog Juga. I ovaj film je snimljen prema istoimenom romanu Fannie Flagg. Zanimljivo je da je produkcija filma iznosila nešto više od 10 milijuna dolara, a da je samo na američkom tržištu zaradio 65 milijuna.
Brojni filmovi slave čokoladu i njenu vitalnost i seksipil. Neki od najuspješnijih su "Kao voda za čokoladu" (1992.), u kojem glavni lik ponavlja recepte sa završnim sastojkom "... i puno ljubavi". I "Čokolada" (Chocolat) Lassea Hallstroma iz 2000., s Juliette Binoche i Johnnyjem Deppom govori o afrodizijačkoj auri koja obavija čokoladu, a kojoj se ne može, a kasnije i ne želi pobjeći. Radnja se zbiva u francuskom mjestašcu Lansquenet-sous-Tannes krajem '50-tih godina prošlog stoljeća, u koji stižu tajanstvena Vianne i njezina kći Anouk i otvaraju dućan s čokoladom. Većina konzervativnih mještana s podozrenjem gleda na pridošlice, ali se polako, jedan po jedan prepuštaju da ih Vianne i njeni specijaliteti razmaze. Sve dok jednog jutra ne pronađu "glavnog dušebrižnika", gradonačelnika, šćućurenog u izlogu čokoladarnice, ustiju, ruku i odjeće prljave od slatkog "grijeha".
"Konobarica" (Waitress), prvi je dugometražni film američke redateljice Adrienne Shelly. Nažalost, i posljednji, jer je nakon manje od godinu dana nesretno ubijena. Film govori o konobarici Jenni (Keri Russell), koja provodi život uz grubog i neotesanog muža, a njen bijeg od stvarnosti su odlične pie, američke pite, kojima izmišlja imena preuzeta iz svakodnevnog života.
Prošlogodišnji film "Ručak za Veliku Gospu" (Pranzo di Ferragosto), Gannija Di Gregorija, u kojem je hrana prikazana kao oblik komunikacije i izvor životnog optimizma za starije osobe. Priča govori o četiri, dotad nepoznate, osamdesetogodišnjakinje, koje provode ljetni praznik u potpuno pustom Rimu, pred svečano postavljenim stolom i ribom upecanom u Tiberu.
I da ne zaboravimo "Big Night" Stanleya Tuccija, "Ratatouille" Brada Birda i Jana Pinkava, "Jesti, piti, muškarac, žena" Ang Leea. Ili brojne seksi scene koje su se odigrale u kuhinjama ili restoranima, poput brašnom prekrivenog stola kod kojeg su se sreli Jack Nicholson i Jessica Lang u "Poštar uvijek zvoni dvaput", hranjenje zatvorenih očiju kao seksualna predigra između Kim Basinger i Mickeya Rourkea u "9 i ½ tjedana", nezgrapni pokušaj Julie Roberts u "Pretty Woman" da pojede puževe u finom restoranu u koji ju je odveo njen pigmalion-Richard Gere.
:(Još nema komentara