ISTINITA PRIČA JEDNOG PSA (deveti nastavak)

I kad dođu topliji dani i livade zazelene a šetnje se produže i koji izlet autom se dogodi..... e, s tim se ipak ništa ne može mjeriti.

Toliko je bilo lijepo, to drugo proljeće kod mojih gazda, da je prošlo u trenu. Toliko lijepih bezbrižnih dana provedenih u svom domu i na raznim mjestima u okolici , da ih ne mogu sve ni opisati.

Naravno, nakon proljeća došli su i oni još topliji dani, ljetni. Isto tako prekrasni i puni raznih doživljaja

Jednog tako divnog ljetnog dana, punog sunca i nekog posebnog veselja, dogodilo se nešto novo i za mene jako uzbuđujuće.

Bilo je to drugo ljeto kod moji dragih gazda.

Već smo se jako dobro poznavali. Razumijela sam svaki njihov pokret a i gotovo svaku riječ, naročito ako je bila upućena meni.

Tako je bilo i tog jutra. Znala sam da oni nekud idu jer su užurbano spremali svoje stvari u neke kutije i nosili u auto. Znala sam to od ranije, jer bi tada odlazili i nije ih bilo neko vrijeme.

Nisam nikad ostajala sasvim sama, osim na kratko, tu su uvijek  uz mene bili mladi gazde. Oni bi me tada izvodili van i nudili hranom, do koje meni nije bilo stalo zbog brige i tuge za gazdama. Uvijek sam se brinula da li će se vratiti.

Nije meni bilo teško čekati, nego nikad nisam bila sigurna da li ću ih ikad više vidjeti. Uvijek se bojim da će me ostaviti. To mi je valjda posljedica od nesretnog života u mojoj ranoj mladosti.

Dakle, tog jutra sam mislila da će biti isto. Oni će otići a ja ću čekati.

Medutim, stvari su se skroz promijenile. Počeli su pakirati i moje stvari i moj krevetac.

Sve je to završilo u autu.

Još nisam znala šta to znači.

Predosjećala sam da nekud idem, ne u onaj voćnjak i lijepu livadu, tamo nisu nikad nosili moj krevetac.

Bila sam strašno uzbuđena. Znala sam samo da ih nikako ne smijem ispustiti iz vida već ih stalno pratiti u stopu. To sam i činila. Bezbroj puta sam za njima išla uz i niz stepenice, u sobu, van i bila im stalno uz nogu. Šta se desilo, da desilo ja ću biti s njima. Izgleda da ih je to jako ljutilo, ali nisam smjela ostati bez njih.

Onda me gazdarica primila, otvorila gubicu i na jezik mi stavila nešto goooorko, da sam cijeli dan imala taj oduran okus u ustima. Shvatila sam to kao kaznu, zato što sam joj dosađivala i pratila je u stopu.

Ali nije. Tek puno kasnije to sam povezala sa dugim putovanjima u autu. I ne biste vjerovali, veselila sam se tome, mislim na tu gorku stva , te bi, ćim sam vidjela jednu dugu kutijicu u gazdaričinoj ruci, sama dotrčala da mi stavi na jezik.

Sigurno pogađate zašto.

Pa naravno, to je bio sigurni znak da ću ići s njima, ma kud god oni išli, a neću ostati doma i danima ih čekati.

Da se vratim na taj prvi put. Dakle, stvari mojih gazda su bile spremljene u auto, moj krevetac također, a isto tako i moja posuda za vodu i ona za hranu. Ja se i dalje nisam micala od njih, tresla sam se čitavim tijelom, što od gorčine u ustima, a što od straha da me ipak ne ostave doma.

No konačno sam znala na ćemu sam, kad su gazde pošli zatvarati sve za sobom i ulaziti u auto. Gazdarica je i mene stavila, opet onako sebi ispod nogu i krenuli smo. Bila sam strašno znatiželjna kuda idemo i željela sam vidjeti, međutim iz tog mog mjesta nije se ništa vidjelo van. Gledala sam stalno gazdarici u oči i ponekad gazdi koji je sjedio pokraj nas i nije se previše bavio sa mnom, osim što bi mi ponekad uputio nježan pogled i rekao ono što sam puno puta od njih čula, a što mi godi uhu „ dobra curica“.

Tako sam strpljivo sjedila u tom skučenom prostoru, nisam htjela leči jer onda ne bi mogla vidjeti gazdaričine oči i ne bi znala jel je sve u redu.

Naime, da i to pojasnim, mi psi gledamo vama ljudima u oči, to ste sigurno primjetili i vi koji nemate svog psa. To nam je, osim vaših misli, najvažnije u komunikaciji s vama. Iz vaših očiju i pogleda isčitavamo sve... ljubav, mržnju, strah, zabrinutost, tugu, patnju, nesreću, bol, samoću ... i tako uvijek znamo kako vam pristupiti i koje su vam namjere. Doduše, dogodi se ponekad da vas ne „pročitamo“ dobro, pa se prevarimo i krivo postupimo, ali to je jako, jako rijetko.

Da vam nastavim pričati tamo gdje sam stala o mom prvom pravom putovanju.

Tako je vrijeme prolazilo u pogledima i dodirima, a i u buci koja je dolazila odnekud odozdo, iako sam sjedila na mekom jastuku, ona mi je sve više išla na živce. To, kao da su primjetili moje gazde, pa su stali i izveli me van na jednu lijepu livadu pokraj šume, (koliko raznih mirisa !!) . Dali su mi vode i jela, do ćega meni nije bilo stalo, jer sam što brže htjela obrisati gorak okus one stvarčice sa jezika, pa sam sumanuto pasla onu čarobnu travu, koje je na moju sreću, bilo u izobilju.

Malo sam se oporavila i počela razgledavati teren. Lijepa livada, a ono drugo ništa posebno. Na livadi i na rubu šume, naročito oko smeća, (kud nisam smjela ići) bilo je interesantnih mirisa i poruka. Zatim su sjeli, kao i u našem kvartu, na neku terasu gdje je bilo puno ljudi i nešto pili ( kažu kavu, probala sam jednom iz gazdaričine šalice, nije loše ali imate vi i boljih stvari) a ja kao i uvijek sjela uz nogu gazdarice.

Zar je to to. Mislim si ja. Zar sam sve to morala protrpjeti da bi sjedili i pili kao i doma? No, brzo se pomirim s tim, jer sam  naučila da su oni u pravu, oni znaju šta treba i kud treba ići, a ja ih samo pokorno slušam i pratim i sretna sam što sam s njima. Uvijek, tako i sada nađem si nešto što promatram i s ćim se zabavljam, pa mi vrijeme brzo prođe. Dolazili su tu još neki psi, izlazili i ulazili u svoje aute, ali tu, daleko od mog doma, nisu mi nešto interesantni.

Kad sam se dobro odmorila, pojela trave (okus u ustima je puno bolji) napila vodice i progutala par delicija iz gazdaričine torbe, opet smo krenuli dalje.

Natrag doma?! Ne znam!

Smjestila sam se na staro mjesto i krenuli smo. Sad mi se malo i prispavalo i rado bi se savinula u kiflu i odrijemala, da sam doma na terasi, ali ovdje moram biti budna i sve pratiti.

Čini mi se da nije prošlo puno vremena, (mi psi imamo drugačije vrijeme nego vi ljudi, zato vas mi možemo čekati jako dugo da nam ne dosadi) i opet smo stali i izašli van ispred jedne velike zgrade. Ovaj put i sve njihove stvari i moj krevetac i posude.

Kraj mi je sasvim nepoznat. Kuća, prolaznici, mirisi....sve je strano. Uveli su i mene i sve stvari u tu zgradu, prošli par stepenica i ušli u neki dom, ne onaj naš stari. Brzo sam provjerila  mirise i laknulo mi je kad sam nanjušila mirise svojih gazda, i onih mladih također, u svakom kutku tog doma.

Opušteno sam legla na svoj krevetac koji su mi postavili na terasu. E, nije to bila terasa ko iz našeg starog doma, iz koje sam lijepo mogla vidjeti u dvorište, svaku mačku i svaku pticu, ovdje je neki zid, za mene previsok i nedostižan. A sigurna sam da se iza njega krije nešto lijepo, jer moji gazde stalno gledaju u tom pravcu. Samo da se dobro odmorim već ću ih namoliti da mi pokažu, mislim si ja.

Nismo ostali dugo, uzima gazdariaca povodac, torbu i demo van. Jupi! Šta ćemo sad, veselo sam trčakarala pored njih. Mi u šetnji. Nas troje: gazda, gazdarica i ja....najljepša kombinacija. Uh, šta volim šetnje po nepoznatom. Toliko toga ima da pročitam (sjećate se iz mog pričanja, kako si mi razmjenjujemo poruke kapljicama mokraće) i ostavim drugima obavijest da sam sad i ja ovdje. Interesantno i zabavno!

Kad odjednom stignemo do neke veeeeeeeeelike VODE. O, ne.

Šta sad?

K tome to nije voda kao kod nas u starom domu, na ulici ili livadi poslije kiše, koju možeš lako zaobići ili preskočiti.

Ova ide prema meni i mojim gazdama!

I šumi i buči i napada!

Šta mi preostaje nego se braniti. Sebe i svoje gazde koji su bezbrižni, valjda ne znaju da je to opasnost i ide prema nama.

Zauzela sam napadački stav i počela jako lajati. Ta vodena neman i dalje je svako malo išla prema nama. Morala sam se i približiti i pokušat ju zaustaviti zubima. Nisam uspjela, samo mi je ostao slani okus u ustima.

Pokušavala sam ponovo i ponovo.

Od silne brige nisam ni obraćala pažnju na moje gazde, tek kad sam se dobrano umorila i kad je i vodena neman malo posustala, vidjela sam da su gazda i gazdarica mirni i čak veseli i kao da se meni smiju i rugaju. Nisu ni svjesni u kakvoj su opasnosti bili. Oni su samo govorili „Lila vidi more!“

Vratili smo se natrag u naš novi dom. Umorna i iscrpljena legla sam na terasu i razmišljala o danu koji je bio na izmaku. Previše uzbuđenja za mene, previše novosti.... od onog gorkog u jutro, do putovanja, do one silne vode koja napada. Ali nije to sve.

NASTAVLJA SE .....

P.S. Molimo drage čitatelje da oproste na gramatičkim i inim pogreškama jer tekst još nije lektoriran. Hvala.