Svi vi koji ste i jednom zavirili na moju stranicu na Coolinarici i ne htijući sigurno ste primjetili jedno prekrasno pseto koje posljednjih jedanaest godina krasi naš život.
Ona je dio naše obitelji u pravom smislu riječi, jer se tako odnosimo prema njoj i ona prema nama.
Njezin je život jako zanimljiv, kao i naš zbog nje. Zato sam prošle godine odlučila napisati priču o njoj i to u prvom licu. Mislim da ju dobro poznajem i da ona zna ovo pročitati, da bi sigurno autorizirala kao svoju autobiografiju. Sve je istinito, ništa nije izmišljeno osim malih „umjetničkih sloboda“ u prenašanju njenih misli.
Uvijek nešto piskaram, priče za djecu, pjesmice, prigodne čestitke ukrasim svojim „pametnim mislima“ ..., i to jako volim. Koliko u tome uspijevam neznam.
Priču još nisam dovršila, negdje sam pri kraju druge trečine. Pišem uglavnom po sjećanju i po fotografijama koje mi obnove sjećanja i to kronološki.
Ovaj put vam dajem dio te priče, sami početak, pa ako vam se svidi, ubacit ću tu i tamo i druge dijelove priče, koji su dalje uglavnom sretni.
ISTINITA PRIČA JEDNOG PSA
Uvodni dio
Najprije da se predstavim, da znate tko će Vam ispričati ovu istinitu priču.
Ja sam pas. Zapravo, ženski pas, kojeg Vi ljudi zovete KUJA. (Uh, što mrzim tu riječ i sva se naježim kad je čujem, jer vi tako nazivate svoje žene koje su zle.)
Dakle, ovako: malenog sam rasta, elegantnog tijela na tankim mršavim nogama, bijelo smeđe kratke dlake, sa nešto dužom na repu, što mu daje kitnjasti izgled. Kad sam zadovoljna i zdrava rep držim uzdignut i smotan u obliku kifle, uvijek malo šeretski zabačen na desnu stranu. Malenu glavu krase smeđe ne previše klempave uši, koje mogu krače vrijeme, kad nešto posebno osluškujem, držati i uspravno, uska i šiljata bijela njuška sa crnim nosićem i prekrasne velike oči boje čokolade. Uglavnom, moje oči su te što se na meni najviše sviđa vama ljudima. Najčešći kompliment koji čujem od vas je: „kako ovaj pas, pesek, cucak, pasić, ćuko itd.... ima lijepe umilne oči ko’ u srnice“. Iako nikad nisam vidjela tu srnicu i neznam kako izgleda, pretpostavljam da je nešto jako lijepo, jer se uvijek raznježite pri pogledu na moje oči. Kažu da sam najsličnija pasmini Jack Rusell terier, a imam nešto i od kratkodlakog istarskog goniča.
Okoćena sam prije otprike dvanaest godina, negdje u istočnom dijelu Zagreba u zimskom periodu. Tko mi je bio otac neznam a ni majke se ne sijećam dobro, jer smo se rano rastale. Tako je to kod nas pasa. Divno je kad si štene, tad te danonoćno majka miluje, doji i pazi na tebe. Isto tako i Vi ljudi rado pogladite malo štene i divite mu se, osim iznimaka ljudskog roda koje su jako okrutne, ali o njima u ovoj priči nećemo mnogo. Ali nažalost, to vrijeme dok si malo slatko štene traje jako kratko. Već nakon dva mjeseca majka te prestane dojiti i brinuti se za tebe jer treba da se osamostaljuješ.
Dakle, nakon rastanka od majke, prvu godinu svog života provela sam kod nekih ljudi kojih se danas uopće više i ne sijećam. Ko’ u magli prisjećam se jedino nekih doživljaja iz tog perioda koji su ostavili na mene neki trag, stvorili neku naviku, a posljedice ružnih događaja prate me i danas.
A to je: prisjećam se da sam morala piškiti na papir i najlon vrečice, što i danas vrlo rado činim na ulici i parkovima, na zgražanje mojih sadašnjih gazda. Zatim, mora da sam imala neko traumatično iskustvo s vodom, koje se i danas jako bojim i nikako milom ne pristajem na kupanje ili bilo kakav dodir s njom. A i kiša mi zadaje veliki problem. Pristajem da idem na kišu jedino kad više ne mogu zadržavati nuždu. Ali i to na brzinu obavim, dobro se otresem i natrag na suho.
Također izbjegavam malu djecu, iako ih jako volim. Zaobilazim ih na putu u velikom luku a kod kuće nastojim biti po strani dok su nam djeca u gostima. Neznam točno zašto, jer u posljenih jedanaest godina nitko mi nije učinio ništa na žao, očito isto neka trauma iz prve godine koje se ne sjećam.
Nakon jedne godine provedene kod svojih gazda, nekim nesretnim slučajem (želim vjerovati da je nesretan a ne namjeran) jednog kasnoproljetnog vručeg dana našla sam se izvan doma, na nekoj nepoznatoj livadi, sama, napuštena i veoma preplašena. Ubrzo sam lutajući okolo ogladnila i ožednila, ali me to nije toliko shrvalo kao tuga za gazdama i domom. Osjećaj osamljenosti, strah od nekih od vas ljudi ( koje smo rekli da nećemo spomonjati) i pasa lutalica, koji su neredo primali nove pridošlice u svoj čopor. To je i razumljivo, jer su i oni sami bili dovoljno gladni, žedni i prestrašeni da im nitko takav nije dobro došao. To je najteže i najtužnije stanje što nas pse može zadesiti. Nerado se sjećam tih dana, ali moram ih ovdje spomenuti da bi priča dalje imala smisla.
Nakon par dugih dana i noći traženja i nadanja da ću se vratiti svojim gazdama, našla sam se na jednoj livadi pored visokog nebodera. Trava je bila spržena od jakog sunca, vode nigdje, ni hrane također. Osim kojeg suhog komadića kruha pored obližnjeg kontejnera i masnog papira koji je mirisao na meso ili burek. Dlaka mi je bila sva siva prljava i sljepljena od vaših odbačenih kaoguma, a šape ispucale od vručeg asfalta i nedostatka vode.
Tuga i strah, žeđ i glad razdirali su moje malo slabašno tijelo. Polagala sam nadu u svakog prolaznika, gledala ga u oči i molila, kako to samo napušteni psi znaju, da me, uzmu ili bar pogledaju i utješe lijepom riječju. No, nitko me nije danima lijepo pogledao, nitko mi se nije obratio dobronamjerno. Samo san slušala užasne riječi „MARŠ od mene“ čim bi se približila ili pošla za nekim.
Jedino sam pokoji samilosni pogled uhvatila od kojeg djeteta koje bi tuda prolazilo do obližnje škole. A pošto sam bila prljava i sva ispačena i djelovala bolesno, bojali su se priči mi bliže, a kamoli dodirnuti me.
Kad sam već uzgubila svaku nadu da ću ikad više vidjeti svoje gazde i ugodan i siguran dom, to jutro, neznam više koje po redu, prestala sam ih brojati, nakon još jedne duge neprospavane noći, uz rub livade gdje su prolazili ljudi ugledala sam jednu ženu s plavom torbom-kolicima punim hrane s obližnjeg placa (to sam kasnije zaključila) koja nije prošla mimo mene, već me je blago s ljubavlju pogledala i obratila mi se nježnim riječima koje su tako blagotvorno djelovale na mene, kao voda, kao hrana ili još više kaso novi život. Moj mali repić počeo se automatski kretati lijevo-desno nakon nekoliko dana što je bezživotno visio. Već sam mislila da se više nikad neće podići, niti nekom sretno mahnuti.
I tako sam ja uzdignutog repa ohrabrena i s nadom u srcu pošla za tom ženom. Nije me ni pokušala otjerati, već naprotiv cijelo vrijeme mi nešto pričala, što je jako godilo mojim ušima i slomljenom srcu. Skrenula je u jednu ulicu i ja za njom.
Tako prateći je stigle smo do njezine prekrasne nove, roze kuće. Pred njom se muvalo puni ljudi, neki dečki, djevojka, stariji muškarac, radnici s raznim alatima. Bila sam malo zbunjena ali se nisam odvajala od nje.
Na moje veliko iznenađenje i još veću sreću svi su bili ljubazni sa mnom i odmah me ponudili vodom. Nisam mogla prestati piti svježu vodu iz čiste zdjelice a već su me nudili i hranom. Tolika ljubaznost i dobrota tih ljudi ganuli mi srce da nisam znala šta bi od sreće. Čak sam i pomislila da to nije zbilja nego san, koji mi zadnjih dana odnosno noći nije dolazio na oči.
Znači, ipak je zbilja.
Luda od sreće zahvaljivala sam razdragana, sita i napita, svima redom a naročito toj ženi za kojom sam došla u svoj novi dom. No, tada se to još nije ni izbliza činilo da će to biti moj novi dom.
Gledali su me malo s nepovjerenjem, dugo se dogovarali i međusobno komentirali, pritom stalno mjerkajući mene. Za to vrijeme, ja sam iako umorna i iscrpljena, skakutala oko njih, mahala repom, zahvaljivala i milo i molećivo ih gledala svojim tada tužnim velikim okicama (kako su oni rekli). Jedan od njih, drag kao i svi drugi, rekao je : „lijep je ali to nije pas“, aludirajući valjda na moju visinu i konstituciju. Kao što sam već ranije napisala, prvo što svi primjete kod mene su moje velike mile oči i to vas oduševi. Vjerojatno se to dogodilo i ljudima u čiji sam dom stigla, jer su nam se pogledi stalno ukrštali i svakim časom sam osjećala sve veću toplinu i prisnost s tim ljudima.
Nastavak slijedi...........
P.S. Tekst nije lektoriran i vrvi gramatičkim pogreškama. Isprika zbog toga.
:(Još nema komentara