Kralj Ničega

U jedno davno doba, a možda i ne baš tako davno, živio je jedan dječak, koji je rano postao kralj, ovo je bajka o njemu.

 Taj je dječak imao plavu kosu i velike pametne smeđe oči, izvana je izgledao kao i svi drugi dječaci njegovih godina. No ipak, prevario bi se svatko, tko bi mislio da je on bio sasvim običan dječak.  On je imao darove i tajne, o tome ćemo još pisati,  najprije da ispričamo kako je taj dječak provodio svoje dane.

Dječak je išao u školu, ali odmah se mora reći, iako je bio odličan učenik, i brzo učio, nije volio školu,  njemu je tamo bilo neopisivo dosadno. Malo je reći i da su ga razredne kolege mrzile, nisu ga podnosili! Teško mu je to padalo, jer nekoliko puta je došao blatnjav u školu, nazvali su ga prljavkom, smrdljivkom (taj put je dječak zaboravio oprati zube) i nikako nisu mogli smisliti način na koji je razmišljao. Njemu je sve bilo drago i dobro, sve mu je bilo lagano i lako rješivo, od lektire do matematike, puštao je da sve prođe uz njega i mimo njega, oko njega su se tukli, vrijeđali jedni druge, govorili svakojake grubosti i radili nepravde jedni drugima.

Borio se koliko je mogao, ali odustajao bi brzo, ustvari, on nije želio sukobe i svađe. Često je i stradao, jer je branio slabije od sebe, zauzimao bi se za ispravljanje nepravde i slično. To su bili trenuci u kojima bi najviše patio, jer svi bi se tada najžešće okomili na njega. Nadalje, sve što bi čuo u školi, bez napora bi zapamtio, zadaće je pisao pod odmorima, žurio se iz škole kući, odrađivao bi brzinski sve roditeljske zadatke i kontrole, pa brzo odlazio vani, u svoju Šumu. Najviše je volio boraviti u Šumi, u blizini njegove kuće. Često su ga drugi dječaci viđali u toj Šumi, tada bi mu se još žešće rugali, nazvali su ga pogrdno Kralj Ničega. Njima je  njegova Šuma bila Ništa!

Nisu vidjeli u njoj ništa, osim trave i drveća, grmlje i otpalo lišće.

Šuma je ustvari bila jedan široki i dug pojas zelenih čistina, žbunja i drveća, nalazila se uz cestu, koja je dijelila grad na pola. Pola tog grada sa stambenim zgradama, nalazilo se s desne strane,  a  kuće uz rijeku i potok, bile su lijevo od šume. Postojala su mnoga tajna mjesta, na kojima su živjele tajne... različite male životinje, vile i patuljci, a u ta mjesta je samo kralj zalazio, samo ih je on mogao vidjeti.

 U proljeće bi žuti cvjetovi gloga i forzicija najavili preporod prirode, počele bi nicati visibabe, dižući svoje glave, pa bi procvjetali grmovi lješnjaka, koje je taj dječak kralj volio, pazio i čuvao za zimu, za vjeverice i ostale šumske životinjice.

Imao je kralj svoju veliku tajnu.. .. naime, on je imao DAR. U čemu se, dakle, taj dar sastojao?? On je imao dar gledanja u duše! Naravno, pomislili biste odmah kako je to super, kad možeš vidjeti s kime imaš posla, onda znaš kako se postaviti i što očekivati. Dječak nije imao u sebi nimalo zla, njega ništa, ni taj dar, ni sva iskustva koja je imao, nisu uspjela učiniti pametnijim i iskusnijim. On je u svemu gledao ljepotu i dobrotu, loše stvari je zanemarivao.

No, za njega nije sve bilo tako jednostavno, kralj je vidio dušu vode, znao je čitati otpalo lišće, čuo je pjesmu vjetra i razumio šapat drveća. Vidio je sve duše... on je vjerovao da sve oko njega ima dušu u sebi! To je u isti čas bila njegova snaga i njegova slabost... to je bilo točno tako. 

Kralj je hodao okolo sa srcem na dlanu, svi su ga mogli vidjeti, sjajilo je kao kristal, ljudi oko njega su bili strašno ljubomorni, tko će ga znati zašto, svi su gledali da mu otmu to lijepo i čisto pulsirajuće srce, da ga bace u blato i zgaze. Kad bolje razmislite, pomislite da su to htjeli ne iz zločestoće, već iz smrtnog straha, jer zamislite svijet, u kojemu bi svi okolo nosili svoje čisto srce na dlanu i nikada nemali straha, nikakvih tajni, boli i stradanja ne bi bilo. Svi bi mogli točno vidjeti što ti je u srcu.

Kako taj dječak kralj nije mogao biti nešto drugo, često bi bio neshvaćen, nešto direktno svojom  krivicom, a nešto iz čiste zabave za druge ljude. Naime, on nije mogao, ni znao, ni htio lagati.. ni skrivati išta. On je imao čudesna rješenja za sve probleme, a sva su bila jako jednostavna i logična.

Ljudima oko njega je to smetalo, nisu podnosili toliko ljubavi, lakoće i sjaja na jednom mjestu, to im je bilo zamorno i naporno, čak su mislili da se pretvara, da time na čudan način skreće pažnju na sebe, jer jednostavno nisu shvaćali, ustvari, nisu htjeli shvatiti. Takvo poimanje je ljudima bilo najlakše, jer nisu više morali o tome misliti. Vrijeđali su često kralja, kad bi ga vidjeli da hoda šumom, da je lud, da je prljav od blata i zemlje, da su mu cipele poderane,( penjao se na stablo da spasi pticu, što je ispala iz gnijezda), da mu je odjeća odrpana (poderao je hlače, provlačeći se grmljem, u potrazi za ranjenim životinjicama) i slične stvari.

Često su mu se takve nezgode događale, a svaki put kad bi ga netko povrijedio, taj je dječak bježao u svoju magičnu Šumu. Ona je razumjela, ona je pričala s njime jezikom, koji su oboje razumjeli i govorili najbolje i jedini na svijetu. Duh kralja i duh šume je bio jedan te isti duh. Kad god bi se loše osjećao, pobjegao bi svojoj Šumi, osjećao je energiju gole zemlje na kojoj je sjedio, osjetio bi se čudesno povezan s drvećem, grmljem i travom, gljivama, pa čak i trulim lišćem pod nogama. Više puta bi sjeo na zemlju i jednostavno samo bio, postojao i disao tamo tako, dok god nebi osjetio da sve oko njega diše u istom ritmu kao i on, da i šuma pulsira, kao što njegovo srce udara ritam u njegovim grudima,  bio je sa Šumom jedno. On je tako osjećao Šumu.

Prošlo ljeto je bila velika vrućina i suša, Šuma je bila jedino mjesto gdje je bilo svježe, kralj je stoga, ali i iz gore navedenih razloga, provodio tamo ogroman dio vremena, mislit će svatko, tko dječaka ne poznaje, da nije baš sav svoj, ali on se brinuo za drveće, zalijevao je njihova debla vodom, koju je donosio iz potoka,  u kanisterima od vode. Bio je jednom tako u blizini svog omiljenog drveta, kad je čuo njegov tihi plač. Stablo je plakalo, kad se približio, učinilo mu se da je drvo tiho ječalo, pogledao je na njegovu hrapavu koru  i vidio urezane oči u kori, iz krajeva tih očiju su curile suze. Netko je grubo izrezbario koru stabla. Ostao je zapanjen,  zalio ga je vodom i suze su odmah prestale, eto takav je bio taj dječak kralj.

Kralj je mogao i još nešto,  naime, vidio je riječi urezane u kamenje, znao je šta znače, ali nije razumio pismo, niti je znao tko je to i zašto napisao. Riječi su bile dobre, pozitivne i opuštale su ga, davale su mu posebno dobru energiju i smirivale ga. Bio je uvjeren da bi i drugi ljudi bili sretni da mogu svaki dan vidjeti te riječi i da dobiju tu pozitivnu snagu iz kamenja. Nosio je kamenčiće ponekad kući, ostavio bi ih pokraj svojeg kreveta i uživao u njima, čitao i gledao tajne riječi i onda bi ih samo odnio nazad u Šumu i ostavio tamo gdje ih je i uzeo. Ili bi zakopao te kamenčiće. Mislio je i osjećao da to mora raditi, ustvari, on je sve što je radio, radio, jer je osjećao da to treba tako.

Taman kad pomislite da ste dosta čudnih stvari čuli i pročitali, o njemu, zamislite ovo.. kralj je vidio boje duša onih koje je susretao, boje životinja i biljaka,  svega, čak i kamenja! Kad bi mu prišao netko i lagao ga, vidio bi kralj iznad njegove glave sivomaslinasti oblak, ružne boje i sav mutan. Kad bi vidio svoju majku, ona je sjajila oko tijela toplom narančastom svjetlošću, a glava joj je bila ljubičasta, tako ju je nacrtao još u vrtiću, još dok nije mogao ni govoriti, imao je dvije-tri godine.

Sve u svemu, kralj je vodio neki obični život neobičnog dječaka,  ali u njegovom je životu bilo toliko čuda, čuđenja i čudnoga, da se gotovo stalno skrivao u Šumi i oko nje. Prilagodio joj se sasvim, volio je šumske boje, oblačio je samo zeleno, smeđe i narančasto, ponekad je obukao majicu boje potoka, ali najbolje se osjećao u zelenom. Tako se stapao sa Šumom, ne samo iznutra već i izavna. Dopustio joj je da ga obuzme i da ga preuzme u svoje krilo, a ona mu je vraćala mir i snagu.

 Nitko ne zna kako je taj kralj uvijek točno znao kuda treba ići i što raditi, ali on je to jednostavno znao, uvijek bi se našao točno tamo gdje treba biti, znao bi točno kome i kako pomoći.. i to je bio jedan od njegovih darova. Voljele su ga životinjice koje je zimi hranio, ptice su ga obožavale i pjevale mu, jer ih je hranio i branio od mačaka. Drveće ga je grlilo, jer ga je čuvao i zalijevao.

Šetao je šumom jednoga dana i čuo je kako paprat priča sa srijemušem, razgovarali su o svome životu, o vodi u potoku, o kiši, o suncu, o tome kako će srijemuš cvjetati, a paprat se otkoturati pužoliko do sunca, ugodno je bilo to slušati. To je bilo jako lijepo, ipak, naučio je taj dječak kralj, da to smije samo slušati i da nikome o tome ne treba govoriti, jer ljudi oko njega to ne bi razumjeli, opet bi govorili da je lud, da bunca gluposti.. bolilo ga je to. On je morao zato skrivati sve takve stvari o sebi, a to je jako samotno, kada si  na tako nešto prisiljen.

Sjedio je kralj često pokraj potoka, duša vode mu je bila bliska, potok je žuborio čudesne priče o krajevima gdje prolazi, o ljudima, o ribama i vodenim biljkama, sve tajne šumskog svijeta je taj brbljavi potok otkrivao kralju i samo njemu. I o tome je kralj šutio.

Tako je bilo u Šumi, ali kralj se ipak morao vratiti u stvarni svijet, morao je biti i on dio svijeta, koji je njemu bio jako brz, nerazumljiv, proračunat i hladan. Više puta taj svijet ga je povrijedio okrutno, pa iako se osjećao više dijelom Šume, taj je dječak ipak velikim dijelom pripadao tom grubom svijetu, koji ga je okruživao. Morao je ići u školu, morao je ispunjavati razne obaveze, da bi bio dijelom svijeta oko sebe, pa koliko god mu teško padalo njegovo nesnalaženje i grubost njegovih kolega u školi, on je morao doći nazad u stvarni svijet i njega pokušati osvojiti, pronaći svoje mjesto u njemu.

Naravno, odlučio se opet za svoje jedinstveno rješenje, puštao je da sve teče oko njega i pokraj njega, trenirao je blagost, opraštanje i otpuštanje.

Biti blag za njega nije bilo isto kao i biti slab, iako će mnogi to upravo i pomisliti. Dječak je bio blag, jer nije želio biti spreman na stalnu borbu i uporno dokazivanje da je samo on i stalno on u pravu. Nije cijenio borbenost današnjeg svijeta. On je bio uvjeren da se sve oko njega događa baš onako kao što treba biti, djelovao je u skladu s time, živio je otvorena srca za sva svoja iskustva, tako da je blagost bila upravo njegova snaga, više no njegova slabost.

 Prolazio je taj dječak dosta teških stvari, posve je hotimice zaboravljao na sve loše stvari, događaje i iskustva, jer nije želio stalno nositi ta teška iskustva, gubitke i razočarenja sa sobom uokolo. On je shvatio da se to sve nalazi u prošlosti, da je to nepromjenjivo, da je to bilo, da je iza njega i da kao takvo, to sve više ne postoji. Jedino što je od svega ostalo, ostala su ta njegova  iskustva zapisana u njemu, otisnuta kao pečat u njegovom biću, njega to iskustvo jest oblikovalo, ali on je izabrao da ga to ne opterećuje.

Zato on i jest ustvari i bio Kralj Ničega.. Zato je njegov korak bio lak, zato je njegov um bio otvoren, kao i srce, zato je on čudesno  živio ljepotu postojanja, jedinstva sa svijetom i prirodom. On je bio kralj ničega, ispraznio je potpuno svoje srce i svoj um, ništa više nije bilo u njima, baš zato da u njih može ući čista ljepota života i postojanja u trenutku. Nije se zato uopće ljutio, kad su ga zvali pogrdno Kraljem Ničega, naprotiv, njemu je to imponiralo.

To je bila najveća njegova tajna.