Nekada samo "turska" sa i bez šećera, a danas nema što nema. Na ulazu u neke kafiće su već plakati koji najavljuju i više od dvadesetak različitih kombinacija kave. S raznim aromama, s alkoholnim pićima, sa svim i svačim.
Za neke je kava samo navika i izlaz iz situacije kad ne znamo što bi zapravo u kafiću popili. Za neka je pića i napitke prerano, a za neka treba više slobodnog vremena.
Za druge je kava ritual bez kojeg se ne može započeti dan. Bez obzira radi li se o turskoj kavi kod kuće ili kavici u kafiću. Neki s tolikom ljubavi tepaju kavici kao da je živo biće, ljubav života.
Kraća ili duža, s mlijekom ili ne, s hladnim ili toplim mlijekom, ili , sa šlagom ili bez, crnu ili bijelu, u velikoj šalici ili maloj šalici…
Ključni je trenutak bio taj kad su se pojavile kavane, a zatim pravi bum prvih kafića. Oni su kavu digli na to važno društveno mjesto. Dok je kava bila dio kućnog rituala ili završetak objeda u restoranu njeno značenje nije bilo toliko javno vidljivo. Jer u kafićima se uz kavu dogovara sve, od prodaje automobila do ugovaranja “mutnih poslova“.
Dolazak espresso kave potpuno je izbacio tursku kavu iz gostionica i restorana. A i inače kava ima zanimljiv geografski put. S Arapima iz Etiopije, do kavana u Meki, Damasku pa sve do turskog Istanbula. Preko Venecije do Beča, Pariza i Londona. S Istoka na Zapad, a zatim ponovno sa Zapada na Istok i cijeli svijet kao espresso, kao instant ili kao filtar kava.
Nije bio lak taj put espresso kave prema istoku. Kafići su tek počeli nicati, a dobro se sjećam kako su izgledali šankovi na Festu u Beogradu. Po tri najsuvremenija caffe automata koji ne rade i jedno malo kuhalo s vodom koja uvijek vrije. Gomila đezvi, šalica i tacni. Tetama na šanku nije bilo jasno zašto se mi iz svijeta espresso kave tako smijemo njihovoj snalažljivosti.
Cappuccino, macchiato, crna, bijela...
Danas nimalo nije jednostavno naručiti kavu ako je kao ja pijete samo zato da bi nešto popili jer vam je neugodno nekoga čekati u kafiću i ne naručiti ništa. Kad kažete da želite kavu, niste rekli ništa. Ako je konobar ljubazan, pitat će vas kraću ili dužu, s mlijekom ili ne, s hladnim mlijekom ili toplim mlijekom, cappuccino ili macchiato, sa šlagom ili bez, crnu ili bijelu, u velikoj šalici ili maloj šalici… i šećer dolazi na kraju, da li želite smeđi šećer ili obični, da li od trske ili tko bi ga znao od čega.
Nakon klasične esspreso kave pojavio se i cappuccino. Espresso kava s pjenom od mlijeka, navodno nalik na habit kapucina.
Koliko se sjećam, macchiato se pojavio prije dvadesetak godina, a dolazio je s mora prema kopnu. I danas nekima nije jasno kako bi trebao izgledati pravi macchiato. Ali sve postaje jasno kad bi znali da macchiato znači zamrljano ili zaflekano. Dakle, espresso sa sasvim malo pjene od mlijeka.
Ali ni tu nije kraj. Pojavljuje se polako i caffe latte iliti pola kava-pola mlijeko, a sigurno već negdje postoji i latte macchiato što već iz samog izraza možete rekonstruirati.
Naravno i do nas je stigla ta takozvana kava bez kofeina. Oprostite, ali ne volim proizvode na kojima piše da nečega nema. Kava bez kofeina, pivo bez alkohola, bez kalorija, bez masti, bez šećera, bez kolesterola, bez, bez, bez. Vidio sam čak i jaja u tetrapaku na kojima piše da nema salmonele!
Kava bez kofeina je kava bez duše, bez biti. Razumijem da nekima kofein škodi i da ih je liječnik uplašio ili da su popustili pred nekim precijenjenim vrijednostima kao što je npr. što duži život pa makar i na silu. Ali zar se nije lakše odreći kave nego prijeći na taj surogat.
I na kraju jedna će stvar uvijek ostati tajna. Uz sve te vrhunske aparate i vrhunske vrste kava u nekim je kafićima kava uvijek bolja nego u drugima. Pa kako? Neka to ostane i dalje tajna i tema razgovora uz kavicu.
Autor slike: confusedbee
:(Još nema komentara