Majstor pokvariš

Nedjelja je 26.10.-og 2014 . Već drugi dan kako na coolinariku pristiže veliki broj slika na moju adresu. Ne stižem sve pogledati, dolaze nove i već mi se vrti u glavi od silnih srca, koja plešu, ali i od svih vaših poruka pod slikama. Znam da je H V A L A samo jedna riječ i po meni je malo za to što ste napravili i znam da ću ju ponavljat još dugo ili barem dotle dok ne pogledam svaku od slika postavljenih uz moje ispisane recepte, a uslikane specijalno za moj dan.

Htjedoh zapravo početak priče iskoristiti za zahvalu, u nadi da će većina vas doći i pročitati, a namjera  i povod za nastanak priče su obični čokoladni keksići. Kako rekoh, nedjelja je. Između pripreme ručka i sjedanja za kompjuter, odlučim napravit neki slatki zalogajčić i izbor logično pada na nešto čokoladno, jer mi svi u kući volimo čokoladu.

Pripremim sve, barem sam mislila sve, na stol. Tu su zdjela, vaga, brašno, margarin mekan od sobne temperature, prašak za pecivo, kakao i kašika kojom ću ga mjerit, tetrapak mlijeka za svaki slučaj ako svemu bude bila potrebna koja kap, nasjeckanu čokoladu.

Da tu je i jedno jaje. Za mene je odavno posebna priča radit s jajima, a sad ću i vama reći. Moja mlađa voli sebi napravit nešto kao studentski sendvič, ili mirisni omlet, pa kad posluje oko toga to je ritual. Jednom sam se zadesila u kuhinji i vidim ona je u nekom istraživačkom radu kod jaja, sa zdjelicom iznad sudopera.

Prilazim i pitam šta radi.

Vadim zametak, odgovara ona.

Meni znak pitanja iznad glave i u riječi; kakav.

Pa pileći kakav će bit  u jajetu  ppffpffprffff....

Zavirujem i ona mi pokazuje o čemu se radi. Fakat nešto nalik na ... crevce .. :D 

Od tad stalno zavirujem u jaja i vadim „utrobu“ kako sam poslije već navikla govorit 😁 . Nekad, kad pripremam sinu ili mužu omlet , pa čačakm po jajima, ona mi veli da ne moram njima, njima to ne smeta, ali meni smeta i to je postalo već stalna procedura „čišćenja“ jaja ...

Ali da se vratim ja mojim čokoladnim keksićima ;).

Pored svih spremljenih sastojaka već je i zdjelica sa umućkanim jaje(to)m ... Umiješam dvije kašike kakao praha i prašak za pecivo u brašno, dodam margarin i pokušavam sjedinit sa time, polako ga utrljavajući u brašno, dok ne dobijem mrvičastu masu. Sve to radim rukama, navikla sam, a i do sad mojim prhkim keksićima nije smetalo. Dodam jaje i mijesim, a ta količina  od četiristotine grama brašna traži još „vlage“ pa uzimam tetrapak i malko mlijeka ulijem u sve to. Čini se da je bilo dovoljno samo oko pola decilitra, masa je odmah dobila teksturu kakvu sam htjela. U sve nakraju umiješam i nasjeckanu čokoladu, pa sad već iz zafrkancije, jer mi je vaga na stolu, vagam kuglice koje otkidam iz mase. Devetnaest grama. Zadovoljna sam veličinom kuglice i ostanem pri tih devetnaest grama 😁 , poslije su me pitali što nisam vagala po dvadeset ... nemam pojma htjelo mi se devetnaest ;)... Ispalo je oko 60-ak kuglica, od kojih samo dvije po osamnaest grama. Svaku sam rastanjila malo među dlanovima i naredala u pleh pokriven papirom za pečenje. Rerna je bila uključena na 200 stepeni, pa prvi pleh stavim peći, pogledam na sat i odmah ostatak redam u pripremljen drugi pleh. Dok radim istu stvar sa kuglicama, malo ih rastanjim među dlanovima, preslišavam se. Kontam valjda mojima neće bit preslatki keksići obzirom da ima i čokolade unutra ... preslatkiiiiiiiiiii ... mozak radi munjevitom brzinom, to jest odmotava film unatrag i sve što je uslijedilo poslije, trajalo je manje od minute, dakle kraće nego ovi ispisani redovi o tome, kako me misao šokirala, do konačnog popravljanja pokvarenog.

U moje keksiće nisam uopće stavila šećer. Uzimam mrvicu tijesta od jednog koji mi je na ruci, samo da se uvjerim, k'o da ne znam da nisam stavila šećer. Pri tom krivim usta u bljak nije slatko i trkom do rerne, u kojoj su tek stavljeni keksići iz prve ture počeli dobijat sjaj po površini. Nisam ih puno zagledala, nego odmah sve izručim u zdjelu u koju pobacam i moje precizno vagane kuglice iz druge ture. Dohvatim se šećera u prahu i istresem odoka, poslije sam na vagi vidjela da je to bilo oko 200 grama. Trebalo mi je još brašna, jer su oni keksi iz rerne bili topli, u njima se svaki sastojak uzbudio. Prašak za pecivo je počeo da se širi, margarin da se topi, kakao da pušta tamnu boju, a čokoladaaa ... ah bože moj .. Mijesim  tijesto, lijepi se, dodajem brašno, lagano da ne bude previše i pravim ponovo kuglice i zamislite, ponovo vagam 😁 , no sad više ne precizno. Bilo je tu kuglica teških od 24 do 26 grama. Nisam ih popravljala. Ispalo je tačno 50 komada. Rerna je i dalje uključena. Sad moje kuglice ne rastanjujem među dlanovima, lijepe se 😁 , nego sam uzela bočicu sa obojenim šećerom za dekoracije i na svaki keksić utisnula „pečat“ od poklopca zamočenog u brašno, jer se samo onako lijepio i dizao kekse sa papira. Poslije se ispostavilo da sam to džaba radila. Otisci su nestali u nabujalom obimu keksića.

Kao i svaka dosad moguća kuhinjska katastrofa i ova se priča završila hepiendom ... Keksići posluženi uz popodnevnu kavu, a i vama na ludom partiju povodom zatvaranja mog vikenda 😉 ... Iako smuljano nije muljaža, keksi su pravi, čak sa komadićima čokolade .. mjestimično 😁 ...