Med – nektar bogova

Kao i sve ostalo na svijetu, i med ima svoju povijest. A povijest meda zaista je duga i zanimljiva.

Med je bio cijenjen i u srednjem vijeku, te je i kod starih Germana slovio kao hrana bogova, koji su zahvaljujući njemu bili mudri, snažni i besmrtni.

Pčele i med, koji se proizvodi od nektara cvijeća, mnogo su stariji od čovjeka. Pretpostavlja se da su pčele na našem planetu čak oko 50 milijuna godina, a ljudi samo oko 200 tisuća, te je sasvim moguće da je med bio na njihovom jelovniku u svim fazama razvoja (iako neki povjesničari smatraju da je čovjek otkrio med otprilike u isto vrijeme kad i vatru, dakle prije oko 40 tisuća godina).

U pretpovijesnom je razdoblju čovjek, najprije sakupljač plodova i ostalih jestiva, vjerojatno sasvim slučajno, a kasnije i ciljano, otkrivao med u prirodnim staništima pčela i njime se hranio. I u sljedećoj fazi svojega razvoja, čovjek se, postavši lovac, sladio medom, koji je njegovo tijelo opskrbljivao hranjivim tvarima i energijom koja mu je tada bila prijeko potrebna za bavljenje novom aktivnosti, lovom.

Prvi slikovni zapisi na kojima su prizori sakupljanja meda sačuvani su na crtežima otkrivenima na stijenama spilja koje se nalaze u blizini Valencije u Španjolskoj, a potječu iz 7 000. godine prije Krista.

Kada je prestao lutati u potrazi za hranom i lovinom, te se konačno skrasio u svojim nastambama postavši ratar i stočar, čovjek je počeo izrađivati i umjetne nastambe za pčele od izdubljenog drva i šiblja, a razvojem lončarstva i od gline. Ostavljao bi ih u svojoj blizini kako bi mu pčele i med bile nadohvat ruke.

Povjesničari smatraju da su prvi počeci uzgoja pčela na prostorima Dalekog Istoka, dok se o organiziranom, pravom pčelarstvu može govoriti već od oko 2 400. prije Krista, na području starog Egipta.

Egipat

U Egiptu, u kojem je započela povijest organiziranog pčelarstva, med je bio vrlo skupocjen i cijenjen, i to ne samo kao vrijedna namirnica i sredstvo za zaslađivanje svih vrsta jela, već se koristio i u religijske svrhe.

Pčele i med imale su važnu, posebnu i mistificiranu ulogu. Tako je među znakovima hijeroglifskog pisma bio i lik pčele koji je predstavljao simbol faraona, kraljevstva i kraljevskog porijekla.
Pčela se našla i na mnogim nadgrobnim spomenicima, obeliscima i svitcima, pa tako i na pečatu egipatske kraljice Hatschepsut. Štoviše, smatralo se da med predstavlja suze najvećeg egipatskog božanstva, boga sunca Ra.

Osim što su se med i kolači spravljeni s medom poklanjali bogovima, med se nalazio i u sredstvu za balzamiranje tijela, a stavljao se i u grobove, gdje je umrlima trebao poslužiti kao hrana na njihovom putu u zagrobni život. Med je predstavljao i važno sredstvo plaćanja, pa se, primjerice, za posudu meda moglo dobiti magare ili govedo, a za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II. njime se plaćao i dio poreza. U Egiptu je med bio i sredstvo za postizanje i održavanje ljepote, pa je tako kraljica Kleopatra, između ostalog, u povijest ušla i zbog svojih kupki od mlijeka i meda.

I u drugim drevnim kulturama, primjerice u Perziji, med se, osim za hranu i liječenje, koristio kao dar bogovima te kao sredstvo plaćanja. Uz to, Asirci su ga koristili i kao oružje. Bacali bi košnice pune pčela među neprijateljsku vojsku, izazivavši na taj način paniku u protivničkim redovima.

Antička Grčka i Rim

Prvi slikovni zapisi na kojima su prizori sakupljanja meda, sačuvani su u spiljama u Španjolskoj, a potječu iz 7000. godine prije Krista.

I u antičkoj Grčkoj med je bio na cijeni. Spadao je među vrlo važne namirnice od kojih su se spravljala mnoga, posebno slatka jela, pa tako i medenjaci koji su se pekli i u čast bogova, jer su med i pčele imale važnu ulogu u grčkoj mitologiji. Pčele su slovile kao glasnici bogova i ptice muza, a med kao hrana bogova te izvor znanja, rječitosti i pjesništva. I u Grčkoj se med polagao u grob kao simbol vječnog života, te darovao bogovima i duhovima mrtvih.

U Grčkoj je med slovio kao vrlo hranjiva namirnica i važno sredstvo za uklanjanje mnogih zdravstvenih poteškoća i bolesti. Filozof i liječnik Hipokrat smatrao je da su med, voda i zrak ljekovita sredstva za sve tegobe. Stoga je med preporučivao za skidanje vrućice, za zacjeljivanje različitih ozljeda ili liječenje gnojnih rana.

Med je slovio i kao sredstvo za njegu i postizanje ljepote te vraćanje energije, pa su se sudionici olimpijskih igara krijepili medom koji je bio razrijeđen vodom. Grci su ušli u povijest kao prvi koji su se i teoretski počeli baviti pčelama i pčelarstvom, pa je tako filozof Aristotel autor prve stručne knjige o uzgoju pčela.

Pčelarstvo je bilo rašireno i u antičkom Rimu, u kojem je postojalo i zanimanje ''njegovatelj pčela'', koji je bio zadužen za njihov uzgoj.
I Rimljani su med darivali bogovima i stavljali ga u grobove. Uzgoj i proučavanje pčela u starom Rimu smatralo se dijelom općeg obrazovanja i kulture, pa su se pčelama bavili ne samo prirodoslovci, primjerice Plinius, nego i mnogi slavni pjesnici i povjesničari, poput Vergila i Ovida.

U Rimu je proizvodnja meda donosila znatan profit pa je pčelarstvo bilo toliko rašireno da nije postojao posjed koji nije imao barem jedan pčelinjak. Jednako kao i u Grčkoj, i u Rimu je med slovio kao univerzalno sredstvo za liječenje, a preporučivao se i kao afrodizijak te koristio protiv depresije.

Srednji vijek

Med je bio cijenjen i u srednjem vijeku, te je i kod starih Germana slovio kao hrana bogova, koji su zahvaljujući njemu bili mudri, snažni i besmrtni. Kako na tim prostorima nije bilo uzgoja pčela, med se sakupljao u prirodi, a sakupljači meda, udruženi u cehove, imali su povlašteni položaj, bili su slobodnjaci i mogli su nositi oružje.

Med je bio rijedak i skupocjen, pa se uništavanje košnica ili krađa meda iz obilježenih košnica kažnjavalo primjerice odsjecanjem ruke, pa čak i spaljivanjem ili vješanjem za susjedno drvo. Nakon prvih početaka, organizirani uzgoj pčela znatno se razvio i dobio na značaju tek za vladavine Karla Velikog.

Pčele su se morale uzgajati na svakom posjedu, a seljaci su danak feudalcima, kralju i crkvi plaćali medom, voskom i pićem od meda, medovinom, koja je bila posebno omiljena u srednjem vijeku. Kao i ranije, med je gotovo cijeli srednji vijek služio kao sladilo budući da je šećer, koji se u Europi pojavio tek u kasnom srednjem vijeku, bio rijedak i vrlo skup, pa su si ga mogli priuštiti samo najbogatiji slojevi društva.

Iako se svakodnevna upotreba meda u pripremanju hrane bitno smanjila do 17. stoljeća, med je kao sladilo potpuno istisnut tek u drugoj polovici 19. stoljeća masovnom proizvodnjom jeftinijeg i svima dostupnog šećera.