Hranu koju jedemo moramo voljeti i u njoj uživati. Ali pitanje za milijun dolara je kako uspjeti zavoljeti onu "pravu"?
Ima nečeg u mojoj žudnji za određenom hranom, što bi mogli nazvati urođenim sindromom mediteranske prehrane. Uglavnom sanjam srdele s gradela, mladu blitvu i bob, šparoge, brudet s palentom, kestenje, smokve, kupine. Radi li se o imprintingu iz djetinjstva, gastarbajterskoj nostalgiji ili tek banalnoj autosugestiji?
Ponekad shvatim da nisam jedina i zaključim kako spadam u sretnu generaciju kojoj je fino ono što je i zdravo. I uvjerena sam da je to jedini način da nam hrana ne postane neprijateljem. Hranu koju jedemo moramo voljeti i u njoj uživati. Ali, pitanje za milijun dolara je kako uspjeti zavoljeti onu "pravu"?
Sigurno je da hrana na kojoj smo odrasli ostaje temeljnom mjerom svega što ćemo kasnije u životu staviti u usta. Ako smo odrasli na maslinovom ulju, teško da ćemo ga se ikad riješiti, ako smo dobivali voćku kao desert, moći ćemo bez problema njome završiti obrok. Nisam nutricionist, već govorim iz vlastitog iskustva.
Problem koji ne znam riješiti je kako da jabuka koju jedu moja djeca bude poput jabuke koju sam jela u njihovim godinama ili drugim riječima, kako rajčici odrasloj u stakleniku vratiti dostojanstvo ljetne namirnice, kojoj je dovoljno zrno soli, da postane neodoljiva?
Drugi problem nastaje nakon samo nekoliko dana provedenih družeći se s kuhačom, kada shvatimo da nam je za pripremu četiri šnicle dovoljno otprilike 15 minuta, a za kilogram svježeg špinata triput više!
Za sintagmu mediteranske prehrane kao zdrave, treba zahvaliti Amerikancu Ancelu Keysu i njegovom "istraživanju sedam zemalja" (1954.), unutar kojeg je pratio prehranu 12.000 ljudi u dobi od 40 do 59 godina u sedam zemalja: Finskoj, Japanu, Grčkoj, Italiji, Nizozemskoj, Sjedinjenim Državama i bivšoj Jugoslaviji. Rezultati su pokazali da je bio u pravu. A ako nekome ni to nije dovoljno, podsjetimo da je Keys, vjerovatno i zahvaljujući prehrani, umro 2004. godine, doživjevši stotu.
:(Još nema komentara