Kad nisi blizu mora doživljavaš ga na svoj način :) ;)
Život se svodi sve na neke obaveze. Moraš na posao, moraš jesti, što znači da moraš i kuhati, moraš ovo, moraš ono, elem ispada da nemaš vremena za ono što bi želio, a to je velika greška. Treba naći vremena i za to, ne, ne treba nego mora se naći vremena i za to. Prosto da čovjek malo uživa u stvarima koje nisu svakodnevne, ovovremenske, opterećujuće. I onda bježiš sam od sebe, nekuda kroz maglu pa vidiš ono što nitko drugi ne može vidjeti.
Ja na obali mora. Čistog, plavog, slanog mora. Jest, slanog. Barem miriše slano. Voda se lagano razlijeva po pijesku koji gazim svojim bosim nogama i tako uklanja tragove stopala, pa izgleda da nisam ni maknula s mjesta. Širim ruke kao da bi zagrlila cijeli svijet, a sama sam. Sama na prelijepoj obali plavoga mora. Sunce ne prži nego blago miluje kožu i uživam do besvijesti, slušajući krike galebova. Sve je to nalik na pjesmu, nestvarno, nedodirljivo, a ja tu i blesavo se cerim sama sebi, jer je to idealno mjesto za odmor, a onda do svijesti kroz magličast pogled dopiru slike nekih ljudi koje susrećem i koji me čudno nekako gledaju, ko da sam s Marsa pala. Trgnem se misleći: imam nešto čudno na licu ili u kosi i brzo tražim prvi izlog u kome provjeravam je li sve u redu s mojom facom i tek tad shvatim da sam usred gradske vreve, ni sama ne znajući kamo sam krenula. Nigdje mora ni galebova, samo u nosu ostao miris, slankastog zraka. To mi nitko ne može uzeti, ma kako me grubo vratio na asfalt, u pravu pravcatu zimu sa barem minus sedamnaJST. Moj posoljeni nos se crveni, pa možda privlači pažnju prolaznika, al se pravim da sam i dalje tamo gdje sam maloprije bila i nastavim se blaženo smješkati onome što mi dolazi ususret. Možda je i on na nekoj sličnoj pješčanoj plaži, jer visi mu isti takav osmjeh na licu dok me pozdravlja i odsutno pita: đe si? što ima?
Uobičajena fraza i isti odgovor: ništa ...kod tebe?
-Ništa...
Ja ljudi moji komunikacije i informacije. Siti se ispričamo ni o čemu i onda opet nastavimo tamo gdje smo stali. Odosmo svak na svoju plažu 😉
PUTNIK
Ko nebeski putnik
potajno se javljaš,
a nikakav trag
ka sebi ne ostavljaš.
Gdje si?
Kud si?
Nestao si sa vidika
sa obzora,
nestao si u sunčevom zraku
put nebesa, put zvijezda,
put ptičjeg gnijezda,
pa kao gladan ptić
na zemlju padaš.
Vrati se životu,
zemlji, meni.
Ostani da te gledam.
Ne bdij u sjeni
put sunca izađi
da pogled te sneni
više ne traži.
:(Još nema komentara