Nonine su priče o djetinjstvu uvijek bile zanimljive. Možda zato što su mi se činile nestvarne... Priče su to o nekim neobičnim običajima kakve sam mogla pronalaziti samo u knjigama.
Na Grobniku je, u nekim davnijim vremenima, noć između Svih Svetih i Dušnoga dana bila od posebne važnosti.
Tog prvog dana u studenome, još u rano jutro odlazilo se na grobove svojih predaka, rođaka i prijatelja, a vrlo često i djece, upaliti svijeću, onu običnu, voštanicu, jer za drugu se nije imalo. Taj blagdanski dan, na koji se, kako je to i propisno, nikakvi poslovi osim kućanskih nisu obavljali, mještani su provodili družeći se uz razgovor i čašicu, često potaknuti sjećanjima na pokojne. No malo tko je želio da se toga dana druženje otegne do noćnih sati. I djeca, po prirodi puna nestašluka, bila su te večeri mirnija, tiša. Inače je trebalo muke i vike za natjerati ih u kuću, no te večeri i djeci se žurilo doma... Već s prvim sumrakom svi su ulazili u kuće, utihnule su uobičajene ćakule, zatvarala se vrata. Sablasna tišina obavijala je sela, provlačila se kroz šume, činilo se da je i Rječina utihnula.
U 8 su se sati na dan Svih Svetih oglasila večernja zvona. Zvonila bi bez prestanka čak dva sata te večeri. U to vrijeme su svi bili u kućama okupljeni u molitvi. Te noći između Svih Svetih i Dušnoga dana duše pokojnika vraćaju se na ovaj svijet u “posjet” svojim živima naviještajući tko će slijedeći od ukućana poći za njima.Palile su se svijeće, po jedna za svakog ukućana, a sve svijeće jednako velike. Osluškivao se svaki zvuk, svaki šum u toj jezovitoj noći. Jesu li možda sablasni posjetioci već tu? Od straha koji se svima uvlačio u kosti, osobito djeci, i želje da svijeće što dulje gore - jer duljina gorenja je predstavljala duljinu života - gotovo da se i disati prestajalo. Malo jači uzdah mogao bi plamičak ugasiti, a onda… Nisu se otvarala ni vrata ni prozori samo da bi se spriječilo kobno strujanje zraka… Onaj čija bi svijeća prva dogorjela, prvi je na redu…
:(Još nema komentara