Postoji naime velika razlika između oštarija ovog tipa, gdje vlasnik već samim imenom, ambijentom i što je najvažnije, ponuđenim jelima, želi istaći da njeguje tradiciju, da je otvoren za ljude koji žele udahnuti mirise i osjetiti dušu njegove zemlje i predaka.
Tri srednje velike sale, uobičajeni crveno-bijeli kockasti stolnjaci, zidovi prekriveni fotografijama lelujavih žitnih polja, izbrazdanih likova obučenih u crna odijela barem dva broja manja, flanelaste košulje do grla zakopčane, bez kravata, čvornate ruke, guste spojene obrve, zalizana kosa... žene obučene u crnom, nepovjerljivih pogleda... Tu su i slike prašnjavih savezničkih vojnika koji marširaju polusrušenim gradom, uz mnoštvo limenih i aluminijskih predmeta kojima su se koristili: ćuturicama za vodu, porcijama za hranu... Osteria dei sapori perduti, u malom baroknom gradiću Modica u samom srcu Sicilije.
Moje, dugo godina planirano putovanje nepoznatom Sicilijom. Onako, polagano, bez žurbe i pritisaka modernih turističkih agencija, prepunog itinerera, da se vidi što više i vrati što brže. Vjerojatno sam staromodna - volim doživjeti neku zemlju putujući po njoj na starinski način, istina bez konjske zaprege, ali barem s rent a carom, cestama označenim žutom bojom, bez turističke užurbanosti i autobusa. To je bila moja želja za viđenjem otoka Pirandella, Gattoparda, pa čak i komesara Montalbana. Najljepše godišnje doba, proljeće, pejzaži prepuni ljubičastih i žutih cvjetova, drvoreda mimoza, eukaliptusa, zrak ispunjen mirisom cvjetova naranča, limuna i cedrova, najopojnijim mirisom koji postoji.
Listamo pregled jela "Oštarije izgubljenih okusa", s fotografijom svakog jela i opisom njegovih sastojaka. Vlasniku je očito veoma važno podsjetiti sve posjetitelje, slučajne namjernike poput nas ili pak stalne goste na to što se nekada jelo u toj poljoprivrednoj zemlji, u kojoj su vladali stranci, posao na poljima davali domaći latifundisti i u kojoj nije bilo industrijskog razvoja koji bi donio bogatstvo. Rustikalna juha od krumpira, fino nasjeckane pancete i domaće pašte (identičnu je kuhala moja majka), čorba od suhog boba (vrlo slično jelo nalazilo se na stolovima dalmatinskog puka), pašta fažol (sicilijanska varijanta), obavezni, sveprisutni slanutak na sto načina, ovog puta s ružmarinom i krumpirićima (moj recept, naslijeđen od ne znam koga) i čorba od leće, sjećanje na moju svekrvu, na post Velikog petka i kuhinju punu pešurata, kako su zvali fritule u njenoj kući.
Nas petoro prijatelja, očito istih sklonosti, ukusa te apetita, naručujemo sve to, želeći probati sve te "izgubljene okuse"... Dodajemo, vadimo i razmjenjujemo juhe iz različitih, prepunih glinenih zdjela... domaći kruh (sicilijansko brašno je žućkasto, kruh, kao i svuda kada je domaći, božanstven), namačemo u odlično maslinovo ulje obogaćeno komadima zelenih maslina, papričicama i origanom te caponatu (još jedno, bogom dano pučko jelo Mediterana poput sataraša, ratatouillea, peperonade..., mladi ovčji sir, zatim caciocavallo iz Raguse (ustvari kačkavalj) te običan kravlji sir sa zrncima papra, posluženi na drvenom pladnju sa zdjelicama meda od kadulje, marmeladom od naranči, limuna i indijskih smokava. (Već nakon prvog dana ne možete zamisliti da bi jeli sir bez ovih slatkih dodataka.) A onda dolazi nezaobilazni dio svakog našeg obroka na Siciliji - ovčja skuta neponovljivog okusa koju jedemo samu ili kao dodatak sirevima ili se utapamo u njenim slatkišima poput canola i cassate.
Zašto mi je pala na pamet baš "Oštarija izgubljenih okusa" kada smo i drugdje jeli dobra domaća jela, jer kažu, na Siciliji se svuda dobro jede. E, pa i nije baš tako. Postoji naime velika razlika između oštarija ovog tipa, gdje vlasnik već samim imenom, ambijentom i što je najvažnije, ponuđenim jelima, želi istaći da njeguje tradiciju, da je otvoren za ljude koji žele udahnuti mirise i osjetiti dušu njegove zemlje i predaka. Postoje restorani, gostione, taverne, kako hoćete, identičnih menija na svakom koraku - u njih svraća mnoštvo turista, u gužvi i čašici više, smijehom ispune svoj izletnički dan, kasnije, na povratku, obično kažu - jede se bez veze, kod nas je puno bolje.
Za to ne morate na Siciliju. Ekonomski fakultet u Splitu ovih je dana iznio rezultate istraživanja ponude jelovnika u dalmatinskim konobama. Sve je dakako turistički - internacionalno, evo jednog jelovnika: biftek sa zelenim paprom, T-bone steak, sote stroganoff, teleći medaljoni u umaku od gljiva, bečki i pariški odrezak, punjeno pile na žaru (šunka sir)... Istraživanje je pokazalo da 70% jela na jelovniku ispitanih dalmatinskih konoba nisu jela iz Dalmacije. (Izvor Slobodna Dalmacija od 27. travnja 2010.)
Ima, međutim, i oštarija izgubljenih okusa. Treba ih naći, ali kako ? O tome sljedeći put.
Izvor slike: www.osteriadeisaporiperduti.it
:(Još nema komentara