Povijest božićnog drvca

Sve naše Božiće vječno nosimo u našim srcima i zbog kitnjastih, svjetlucavih i mirisnih božićnih drvca, koja su se po prvi put pojavila prije otprilike petstotinjak godina. Iako su se zimzelene biljke, grančice, ali i manja stabla kao simboli plodnosti i vječnog života odavna i svugdje koristile za ukrašavanje domova u povodu različitih svečanosti i blagdana, božićno drvce kakvo mi poznajemo veže se uz kulturu i običaje germanskih naroda. Ono ima svoje korijene u srednjovjekovnoj Njemačkoj i jaslicama kojima se u crkvama i samostanima obilježavao taj veliki kršćanski blagdan. U tom je razdoblju važan dio crkvenih jaslica koje su vjernicima dočaravale biblijski prizor rođenja malog Isusa bio i prikaz rajskog vrta s rajskim drvom te figurama Adama, Eve i zmije. Rajsko drvo s kojeg su na nagovor zmije, odnosno đavla, jeli Adam i Eva dočaravalo se zimzelenim drvcem okićenim crvenim jabukama. S vremenom, negdje već i početkom 15. stoljeća rajsko drvo se iz jaslica seli u imućnije domove i postaje sve kićenije. Jabukama i orasima dodaju se peciva, keksi i slatkiši, a nešto kasnije pojavljuju se i preteće kuglica, orasi, a ponegdje i krumpiri, zamotani u srebrni ili zlatni papir.

Zanimljivo je da su u prvo vrijeme u nekim područjima Njemačke, a u sjevernom dijelu sve do 19. stoljeća, na božićnim drvcima u domovima visjele i figure Adama, Eve i zmije. Povijest je zabilježila da se u početku običaj kićenja božićnog drvca u domovima nije previše svidio crkvi koja je željela da božićne jaslice i nadalje ostanu jedinim simbolom Božića. Pridoda li se tome činjenica da se crkvi koja je bila vlasnik brojnih šuma nije svidjela ni sječa zimzelenih stabala ne čudi što je običaj kićenja proglašavala činom praznovjerja. No, unatoč protivljenju, ljudima se običaj neobično svidio pa je zabilježeno da se već davne 1419. godine božićno drvce okićeno jabukama i orasima našlo u izlogu jedne pekarnice u Freiburgu. Već krajem 16. stoljeća u pokrajini Elsass nije bilo bogataške kuće u kojoj se u dnevnom boravku na Badnjak nije kitilo zimzeleno drvce. U 17. stoljeću običaj božićnog drvca proširio se po cijeloj Njemačkoj, a već u prvoj polovici 18. stoljeća na drvcu su se po prvi put pojavile i svjećice. Iz Njemačke se božićna jelka polako ali sigurno širi i u ostale dijelove srednje Europe i udomaćuje se najprije u građanskim, a kasnije i u seoskim sredinama.

U našem podneblju običaj kićenja božićnog drvca je najprije zaživio u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a kasnije i drugdje. U Austriji prvo je božićno drvce okićeno 1816. godine u Beču, u domu Heriette von Nassau-Weiburg, supruge nadvojvode Karla. Otprilike u isto vrijeme božićno drvce počinje osvajati srca Danaca i Norvežana, a nešto kasnije običaj se širi i u Rusiju, da bi se od sredine 19. stoljeća proširio po cijelom svijetu.

Sredinom 19. stoljeća zbio se još jedan važan događaj u povijesti božićnog drvca. Priča govori da je oko Badnjaka 1830. godine u mjestu Lauscha u pokrajini Thuringen, siromašni nezaposleni puhač stakla napuhao prve kuglice od stakla, jer nije imao novaca za jabuke i slatkiše da njima okiti bor i razveseli svoju djecu. Bila to istina ili ne, činjenica je da je tamo već 1848. godine započela komercijalna proizvodnja staklenih kuglica koje su iz korijena promijenile izgled božićnog drvca. Trideset godina kasnije, 1878. godine u Nürnbergu su se pojavile i prve lamete koje su izmišljene da bi dočaravale svjetlucanje zamrznutih češera na borovima u prirodi. U 18. stoljeću iseljenici iz Njemačke prenijeli su običaj i u SAD. Tamo su se stotinjak godina kasnije, 1882. godine pojavile i prve električne svjećice, a 1891. godine u Bijeloj kući po prvi put je okićeno božićno drvce. Inače običaj ukrašavanja božićnih jelki na ulicama i trgovima pojavio se tek mnogo godina kasnije. Prvo ulično božićno drvce okićeno je 1924. godine u Weimaru kako bi u njegovoj ljepoti mogli uživati i beskućnici i najsiromašniji stanovnici grada koji si nisu mogli priuštiti svoje vlastito drvce.