Priča o baklavi

Baklava, orasima, bademima ili pistacijama nadjeveni tanki, tanki listovi tijesta izdašno preliveni slatkim sirupom od šećera, meda i začina, koja se pojavljuje u brojnim oblicima i okusima, omiljena je u mnogim dijelovima svijeta.

Obožavaju je na Mediteranu, Bliskom istoku i na Balkanu, pa je sasvim razumljivo da je svojataju mnogi narodi, među kojima su najgorljiviji Grci, Turci, Bosanci, Albanci, Arapi, Armenci, Bugari, Makedonci.

Prvo tanko tijesto zamijesili su Grci

No činjenica je da su kroz vjekove u nastajanju baklave svoje prste imali mnogi narodi, pa su prvi koji su uživali u prabaklavi, krušnom tijestu sa sjeckanim orasima prelivenim medom bili Asirci, dok su prvi revolucionarni korak u njenom nastajanju načinili stari Grci koji su obično tijesto zamijenili mnogo finijim, tanjim, podatnijim i naravno ukusnijim. Nadalje, Armenci su sirupu za baklavu dodali aromatične začine klinčić i cimet koji su bili prihvaćeni i u kuhinjama Balkana, a Arapi vodicu ruže i kardamom.

Na sreću svih obožavatelja baklave, u 15. stoljeću su se pečenja baklave prihvatili i najveći svjetski osvajači Turci, koji su je doveli do savršenstva i pretvorili u vrlo komplicirani desert za koji je osim najfinijih sastojaka trebalo imati talenta i umijeća, pa ga je bilo sve samo ne jednostavno pripremiti.

U razdoblju Osmanskog carstva već ionako tanko tijesto postalo je toliko tanko da se kroz njega trebalo jasno vidjeti, pa su baklavu mogli ispeći samo istinski majstori svog zanata (baklavaci, slastičari specijalizirani za baklave), koje su si mogli priuštiti samo najbogatiji, sultani, paše i veziri.

U to je vrijeme po sastojcima skupa i po izradi savršena baklava bila stvar prestiža i dokaz otmjenosti doma, pa su se bogate obitelji takmičile čija će baklava imati više slojeva neobično tankog tijesta. Baklava je bila toliko važna da se prije pečenja nosila gazdi na uvid koji je ispitivao njenu kvalitetu zlatnim novčićem.

Baklava je bila toliko važna da se prije pečenja nosila gazdi na uvid koji je ispitivao njenu kvalitetu zlatnim novčićem.

Sulejman Veličanstveni uveo je paradu baklava

Odnosno, ako utisnuti zlatnik nije uspio proći kroz slojeve tijesta i dosegnuti dno lima, baklava je bila savršeno spremljena, pa je i novčić završio kao nagrada u džepu slastičara. Naravno, najvještiji majstori koji su bili u stanju tako tanko razvući tijesto da ponekad i 40 listova nije bilo deblje od latice ruže, radili su u dvorskim kuhinjama, pa su baklave koje su se pekle za sultana imale i više od 100 slojeva listova tijesta.

Kao desert dostojan samo nepca najmoćnijih i najbogatijih, baklava se obavezno pekla povodom svih važnih događaja, obiteljskih, vjerskih i državnih. Baklava je bila omiljena i u haremima u kojima se prilikom njena spremanja osim na tankoću tijesta pazilo i na izbor sastojaka i začina s afrodizijačkim učinkom, pa su se za muškarce spremale baklave od pistacija i kardamoma, a za žene od oraha i cimeta, dok su primjerice bademi i klinčići bili primjereni za oba spola.

Za vrijeme svoje slavne vladavine, Sultan Sulejman Veličanstveni (1520-1566), veliki obožavatelj žena i baklave, uveo je posebnu ceremoniju znanu kao parada baklava ili alayiparad u tijeku koje su petnaesti dan svetog mjeseca ramazana, njegovim vojnicima, janjičarima koji su u svečanoj životopisnoj povorci dolazili na dvor, dijeljene baklave (1 veliki lim za svakih 10 vojnika) koje su se posebno za njih pekle u dvorskoj kuhinji.

Zanimljivo je da je u Turskoj baklava kao vrlo otmjen i vrlo skup desert sve do 19. stoljeća bio rezerviran samo za jako bogate, dok su je oni ostali jeli samo u izuzetnim prilikama, pa ne čudi da se izreka - "Nisam dovoljno bogat da jedem baklavu svaki dan" - zadržala sve do danas.

U Osmanskom carstvu baklavu su mogli ispeći samo istinski majstori koje su si mogli priuštiti samo najbogatiji, sultani, paše i veziri.