Sicilijanska granita

Svoju sam prvu granitu pojela u Trapaniju, jednom od najtužnijih i najsivljih mjesta na zapadnom dijelu Sicilije. I to je jedini razlog zašto ga se sjećam. Sjedeći u parku bez stabala, usred zgrada bez krovova i vanjskih fasada, boreći se s tropskim temperaturama, primijetila sam kolonu djece na izlazu iz slastičarnice s istim kolačem iz kojeg je provirivao šlag. U trenutku mi se to učinilo jedinom veselom i obećavajućom aktivnošću u tom privremenom, prašnjavom odmorištu.

"Hoću to isto!", rekla sam slastičaru i prstom pokazala na dječačića do mene. "Aaaa, a granita câ briosci!" Budući da ne razumijem sicilijanski, a da ne bi došlo do zabune, klimunula sam ponovivši pokret prstom. Uzeo je mekano pecivo, glatke i sjajne korice i prerezao ga nazubljenim nožem za kruh. Otvorio ga je jednom rukom, dok je drugom lopaticom zagrabio u metalnu kadu u frižideru. Zrnastu smjesu iz koje se dimilo od zime ugurao je u pecivo, a iznad svega stavio šlag, kao što se senf stavlja na hot dog, a ketchup na krumpiriće. "Ecco, a granita câ briosci!" pa mi gurnuo u ruku hladno-topli smotuljak.

Gledala sam u tajanstveni sendvič pokušavajući odgonetnuti kojim ga sredstvima treba napasti. Izašla sam na ulicu i na zidiću preko puta pronašla odgovor i mnogo korisnih ideja, naime djeca su grizla, lizala, pomagala se prstima i dlanovima. Opustila sam se shvativši da sve te radnje znam ponoviti. Prvi mi je ugriz zaledio zube pa sam ih brzo zaronila u slatko pecivo. Drugi je bio čuđenje jer se pecivo počelo namakati slatkim sadržajem i mirisati na jagode. Trećim sam već pokušala obuhvatiti potpun doživljaj, pecivo, granitu i šlag. "Aaaa, a granita câ briosci!", pomislila sam u trenutku iluminacije.

Sicilijanska granita ili kako tvrdoglavi tradicionalisti vole reći jednostavno - granita, jer ono sicilijanska je nepotrebno kao što je za champagne pridjev - francuski ili za štrukle - zagorske. Granita je ili sicilijanska ili nije granita.

"To se jednostavno podrazumijeva", odlučno mi je godinama kasnije objasnila prijateljica Luciana iz Messine, "ovo što jedeš u Rimu je grattachecca, a na sjeveru granatina".

Davno prije izuma električne energije i hladnjaka, u srednjem vijeku, upravo u Messini, najistočnijem gradu na Siciliji, na desetak minuta trajektom od kopna, postojao je zanat skupljača snijega - nevarolu (neve = snijeg). Ti su nevaroli tijekom hladnih mjeseci skupljali svježi snijeg s obronaka vulkana Etne te ga čuvali do ljeta u hladnim spremištima: u podrumima ili prirodnim spiljama. S dolaskom ljeta, stanovnici su Messine kupovali njihovu dragocjenu robu i u nju cijedili limunov sok. Tako nastaje preteča današnje granite. Ona nije sladoled jer je uglavnom pripremljena od vode, nije ni sorbet jer je sačinjena od drukčije samljevenih kristalića leda.

U Messini svakako treba probati granite od kave i limuna, u Kataniji od badema, u Palermu i istočnom dijelu otoka od jagode, naranče, mandarine, duda ili murve, pa do meni najtajanstvenije i najegzotičnije - granite od jasmina.

100 g opranih cvjetića jasmina
1 žličica cimeta (po želji)
300 g šećera
1 l vode
1 limun

Cvjetići se potope u vodu i ostave 24 sata. Nakon toga voda se filtrira, dodaju se limun, šećer i po želji cimet te stavlja u hladnjak. Nisam se još upustila u pripremu tog bajkovitog recepta, ali čim prikupim oko 100 g cvjetića jasmina, svakako hoću.

Spremljenu smjesu za granitu u nedostatku odgovarajućih strojeva za sladolede, stavite u hladnjak, može u kalup za kruh ili plumcake i otprilike svakih pola sata promiješajte vilicom kako biste izbjegli da se pretvori u jedinstvenu santu leda. Nedavno sam čula još jednu korisnu informaciju. Umjesto vilice i kalupa, tekuću smjesu za granitu stavite u plastičnu bocu od vode pa u zamrzivač. Svakih pola sata izvadite bocu i protresite. Prije korištenja granite možete gornji dio boce prerezati kako bi sadržaj lakše iscurio.

A, što se tiče brioša... Ako vam se već nađe pri ruci, složite sendvič i probajte pravi sicilijanski doručak.

Autor slike: golan