Slatkiši u prehrani djece

Kada sva najnovija saznanja o slatkim namirnicama uzmemo u obzir, može se reći da šećer nikako nije prijatelj djece bez obzira u kojem se obliku nalazi. Prema tome, bilo bi dobro da roditelji budu umjereni u davanju djeci slatkih napitaka, čokoladica, štapića, lizalica, žvakaćih guma itd.
Konzervativni pristup da se dobro dijete nagradi čokoladom ili bombonima trebalo bi zaboraviti ili barem smanjiti. Sve ovo što sam rekao u uvodu samo je interpretacija Hipokratove filozofske izreke "neka vaša hrana bude lijek i neka vaši lijekovi budu hrana".

Općenito hrana ima golem utjecaj na zdravlje kako odraslih tako i djece iz relativno jednostavnog razloga; svakodnevno se unosi u tijelo najmanje 3 puta i to je naravno dobra prilika da u organizam uđu zdrave, ali i nezdrave namirnice.

Ako uzmemo američki primjer, dobar dio stručnjaka smatra da oko 80% zdravstvenih problema te populacije ima direktnu ili indirektnu vezu s hranom i prehranom. U toj masi problema šećeri bilo u krutom ili tekućem stanju (sirupi) glavni su igrači u rušenju tjelesne hormonalne ravnoteže jer stalni pritisak na gušteraču da luči inzulin, povlači za sobom cijelu lančanu reakciju drugih čimbenika, a posljedice mogu biti razne degenerativne bolesti. Što taj proces počne ranije u djetinjstvu, to su posljedice veće i neugodnije.

Šećeri su energenti, a budući da tijelo nije u stanju aporbirati odmah sve što se unese, višak mora uskladištiti jer mu tako određuje genetika. Nezgodna strana tog viška jest da se on neosjetno povećava.
Ako djeca uzimaju previše slatkiša (ili im se dopušta njihovo nekontrolirano uživanje) djeca postaju pretila, ali to je samo jedna od vidljivih posljedica. Puno su gore one nevidljive posljedice koje se događaju unutar organizma, a jedna od njih je rani dijabetes.

Naime, šećeri opterećuju gušteraču sve dok je ne iscrpe. Kako to izgleda u praksi - napravite pokus s medom; uzmite nekoliko žlica uzastopce i može vam doći zlo pa bolje to nemojte ni pokušavati. Premda mi od tijela želimo napraviti poslušni stroj, on to nije i reagira ako mu nešto nije po volji.
Evo primjera; neka amazonska plemena koja još uvijek žive bez dodira s civilizacijom i šećerom, slatko jedu svega nekoliko puta godišnje kada u šupljem drvetu nađu pčelinje saće. Tada svi jedu slatko i mnogima, a osobito djeci bude loše. Zašto? Veću količinu slatke hrane na koju tijelo nije naviklo, ne mogu probaviti jer dođe do akutnog deficita hormona inzulina koji transportira glukozu do stanica. Nasuprot tome, djeca u suvremenom društvu slatkiše jedu svakodnevno i to više puta jer su lako dostupna.

Japanci umjesto konzumnog šećera često koriste prirodni zaslađivač – steviju.

Šećeri su glavni igrači u rušenju tjelesne hormonalne ravnoteže jer rade stalni pritisak na gušteraču što povlači za sobom cijelu lančanu reakciju u organizmu.

Što se događa sa šećerom u tijelu djeteta? Nakon apsorpcije, razina glukoze u krvi naglo raste i izlučeni inzulin je transportira do tjelesnih stanica gdje dolazi do konverzije u energiju; oko 50% te energije se troši odmah, oko 10% se skladišti u mišićima i jetri kao zlatna rezerva, a 40% se uskladištava kao čisti višak tj. pretvara se u trigliceride odnosno u masnoću (salo). Zato se i kaže; "Energija koju ne potrošite, sjedit ćete na njoj".
I nadalje se događaju zanimljive stvari; dugotrajna izloženost visokoj razini glukoze, stanične membrane postaju deblje, čime se gube receptori za inzulin. Stanice tako pružaju otpor ulasku glukoze u stanice, što se stručno naziva inzulinska rezistencija, a to znači da se razina glukoza u krvi diže jer se ne može potrošiti i pretvoriti u energiju. Dugotrajna visoka razina glukoze dovodi do toga da se glukoza lijepi za proteine pa imamo pojavu koja se zove "glikozilacija", a to je uvod u budući dijabetes. Ima još jedna posljedica ovakvog stanja – gubitak kalcija. Naravno, jedan manji dio šećera se ne apsorbira, već može poslužiti kao dobra sredina za razvoj patogenih bakterija. Stoga u vrijeme infekcija u djece poželjno je davati što manje slatkog.

Zašto se uvijek kad je zdravlje u pitanju spominju Japanci? Pa upravo zbog zdravih prehrambenih navika tj. umjesto crvenog mesa jedu ribu i umjesto konzumnog šećera često koriste prirodni zaslađivač – steviju. U našim uvjetima prehrambene navike su obrnute; obožava se crveno meso i konzumira se mnogo šećera.
A djeca slijede navike svojih roditelja. Zbog toliko slatkog u dnevnoj prehrani, javlja se i karijes.

Neka vaša hrana bude lijek i neka vaši lijekovi budu hrana. 

I tako smo došli do školskih obroka. Svaka zemlja sukladno svojim propisima, ali i preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) propisuje što dijete svake dobi mora dnevno unijeti u organizam. Piramida koju je plasiralo Američko ministarstvo poljoprivrede kaže da bi djeca trebala dnevno dobiti 2-3 šalice mliječnih proizvoda iz čega bi se osigurao izvor kalcija i D vitamina. Zanimljivo je da školske kuhinje preferiraju djeci davati čokoladno mlijeko što je zdravo i prikladno, ali takav mliječni obrok opet sadrži šećer. Pedijatri misle kako nije dobro da se čokoladno mlijeko sladi šećerom, ne samo zbog karijesa, već i drugih posljedica. Naime, ako se djeca rano naviknu na slatko, tražit će ga kasnije kad odrastu. Najgore zlo jest kad djeca umjesto obroka mlijeka ili čokoladnog mlijeka koriste gazirane napitke iz automata. Upravo zbog toga su automati maknuti iz školskih ustanova mnogih europskih zemalja.