Pisala sam, prije par dana, o boravku u Kandy-u. Fascinantna priča o povijesti singaleškog carstva, o hramovima i haremima, o Budhinom zubu i proslavama u njegovu čast. Pokazala sam slike o uspomenama, koje me vežu za taj posjet. Pričala sam o šetnji botaničkim vrtom i o posjeti tvornici dragog kamenja. Sad ću vam ispričati moj povratak iz Kandy-a.
Dug je to bio dan. Možda u njemu nećete naći toliko povijesnog naboja, ali se slika jedne zemlje ne mora i ne smije temeljiti samo na opisu jednog grada pa ma kako lijep i važan bio.
Odmah nakon izlaska iz Kandy-a počinju nepregledne plantaže čaja. Kamo god krenuli u ovoj zemlji nećete izbjeći susret sa brižno podrezanim grmovima čaja. Iako trećinu svjetske proizvodnje čaja ubere Indija, a četvrtinu Kina, šampion čaja je Sri Lanka. Najveći je svjetski izvoznik najboljeg i najtraženijeg čaja. Površina Sri Lanke ne doseže niti jedan posto površine Kine, ali se u svijetu i danas najviše traži i najviše pije "Cejlonski čaj". Čaj sa padina oko Kandy-a najbolji je čaj na svijetu. A povijest nije obećavala takav tijek. Pred 200 godina Sri Lanka je bila zemlja kave. Sredinom 19-tog stoljeća, plantaže kave uništila je nepoznata bolest. Ludi su bili očajni. Mislili su da je to kraj slave ovog otoka i da, jedino što sijedi je propast.
Izvjesni James Taylor, potpuni anonimac, uputio se u Kinu i donio nekoliko stabljika čaja. Posadio ih je u vrtu. I to na brijegu na kojem upravo stojimo. U Loole Conderi, gdje nam poslužuju čaj. Nešto smo istočnije od Kandy-a.
Popili smo, dakle, čaj u tvornici "Labookellie Tea Factory", poslikali plantaže i izbili na cestu za Nuwara Eliyu. Sati koji slijede, bit će neobični i čudni. Čeka nas veliki uspon. Penjemo se do ljetnih rezidencija škotskih oficira indijskih brigada. Trg, oko kojeg se savilo to nostalgično gnijezdo, nalazi se na visini od 1,889 metara. Najviši vrh Biokova, Sv. Jure, kojega sa respektom gledam kroz prozor, visok je 1,762 metara.
Gradić Nuwara Eliya udaljen je od Kandy-a svega 80 km, ali je visinska razlika veća od 1,400 metara. Nuwara Eliya znači "grad svjetla".
Paralelno sa cestom penje se i vlak. Muči se, kao da jeca koliko mu je teško. Ni putnicima nije lakše, vise uglavnom oko prozora i vrata, kako nebi platili voznu kartu. Na Indijskom potkontinentu, a ni drugdje u Aziji, nema tako "neazijskog grada". Građen je da barem vikendom pospuga uzdahe Britanaca. Jer, i Britanci znaju voljeti. Oni vole golf, konjske trke, klađenje, viski i kišu.
Centar mjesta oko trga je zbrkana mješavina Azijskog i Europskog, ali je sve drugo dobilo i zadržalo željenu atmosferu britanskog provincijskog gradića. Živice, ružičnjaci, pošljunčane staze oko bungalova, crveni krovovi i ulice sentimentalnih naziva. Imena Britanskih kraljeva, državnika, nogometaša. Kasnije su škotske oficire zamijenili uzgajivači čaja, ali njihovi uzdasi vikendom nisu ništa manje nostalgični.
Osim tog glavnog trga, sve je drugo "škotskije od Škotske". Stara poštanska zgrada iz ružičastih opeka, staze hipodroma, tipične britanske "country" kuće. Klub, u kojem smo ručali pun je lovačkih slika i trofeja, a golf teren oko njega, sa 18 rupa britanskiji je od britanskog. Tu je i bazen, ali oko njega nema nikoga. Škoti se, izgleda, nerado kupaju. Još jedna bitna razlika. Ovdje svaka zgrada ima veliki vrt. Uređen, njegovan, pun cvijeća, ali i povrća.
Kažu nam da je ovdje najljepše baš sad u proljeće. Ima puno i Singaleza i Tamila. Iako su na sjeveru otoka u stalnim sukobima, ovdje se zajedno klade i idu na konjske trke. Posebno ih privlače pubovi. Kako sam rekla, danas je gradić centar industrije čaja, a u toj industriji, još uvijek, glavnu riječ vode Britanci.
Žurimo nizbrdo. I okolina grada puna je uređenih parkova punih cvijeća. Stajemo iznad skladnih slapova. Tu je prijatna čajana, znalački sagrađena da namjerniku, uz šalicu čaja ispriča priču o ovom kraju. Vide se vrhovi, slapovi, doline i krovovi Nuwara Eliye. Prekrasan pogled, ali nam djevojka koja služi čaj, šapće da obiđemo svakako "Lovers Leap", skok ljubavnika. Nju ne zanima ljepota zelenih polja, ona nam priča priču, čiji kraj nismo razumjeli, ali je nju samu jako rastužio taj skok.
Ostale su nam tri najveće zanimljivosti otoka. Pođimo redom.
Sigiriya je spektakularna kamena utvrda. Svakako jedna od najvećih povijesnih i kulturnih atrakcija Sri Lanke. Godine 477., dakle prije punih 1,527 godina, zbačen je sa prijestolja kralj Anuradhapure. Legenda kaže da ga je zbacio i živog zazidao Kasyapa, njegov sin sa dvorskom ljubavnicom. Njegov drugi sin od žene kraljice, pobjegao je u Indiju i zakleo se da će osvetiti oca i ubiti polubrata. Kasyapa se jako uzbudio i sagradio novi dvor na vrhu goleme stijene i pretvorio ga u neosvojivu tvrđavu. Kad je brat stigao, bilo je to tek nakon 12 godina, Kasyapa ga je odlučio nadmudriti. Izvukao se iz tvrđave sa svojom gardom i opkolio utvrdu, ali se, u mrkloj noći, u pokušaju da se popne do tvrđave utopio u močvari.
Na polovini uspona do utvrde stoji terasa, koja ovom spomeniku daje svjetski značaj. Malo sam čime u životu bila toliko impresionirana, kao izgledom tih freski. Vrlo precizni, realistični portreti prelijepih žena, za koje vodič tvrdi da su nebeske nimfe. Bilo je, kaže, 500 takvih freski. Sačuvano ih je svega 22.
Sljedeća se atrakcija zove "Adam`s Peak". Domaći ga zovu "Sri Pada". Fascinantno. Ovaj 2,243 metra visoki vrh bez sumnje je jedinstveni svjetski spomenik, ali sam o tome već pisala. Spomenut ću ipak dvije stvari o kojima nisam pisala. Uspon je težak. Treba prijeći 5,200 ne baš niskih stepenica. Oni najbrži savladavaju uspon u 4 sata penjanja uz 4 odmora po 4 minuta, kako bi stigli u 6,16 sati, 9 minuta prije svanuća. Da bi to ostvarili, moraju svakog sata savladati 1,300 stepenica, a svakog minuta 21,7. Ako želite i zadnji dramatični statistički podatak, onda vam mogu reći da svaku stepenicu trebaju preskočiti u 2 sekude i 76 stotinki.
Nadzorna služba zahtijeva da se hodočasnici penju u paru, kako bi se izbjegle gužve. Fascinira i ohrabljuje zajednička, zbratimljena pjesma tih ljudi. Budisti, Hindusi i Kršćani stupaju zagrljeni, a svak pjeva pjesmu svom Bogu. "Ratove vode zli ljudi i demoni", kaže nam vodič. "Na nebu nema zla, svi su Bogovi sveti i dobri".
Na putu prema Anuradhapuri, na jednoj uzvisini, pogled privlači "radionica slonova". Za svako sam dijete izabrala jednog slona. "Slon nosi sreću", kaže mi mladić, koji ih izrađuje. "Nemojte ih držati u kuhinji ili spavaćoj sobi. Stavite ih na jednu policu i okrenite prema svjetlu. Moraju uvijek biti okrenuti prema izlazu iz kuće, inače su nesretni.". Tako sam i učinila. Stoje na polici u dnevnoj sobi okrenuti surlom prema izlazu, ali izlaze samo ljeti, kad ih moj najmlađi unuk "izvede na šetnju".
1,000 godina singaleški su kraljevi vladali otokom iz palače u Anuradhapuri. Sad su te palače oronule. Zasjenile su ih nove moderne četvrti i ugušile ljepotu povijesnih uspomena. Odkad se zaoštrio rat sa Tamilima, grad je pun vojske. Sad je tu stožer za borbu protiv Tamila.
Prošli smo kroz glavnu ulicu bez zaustavljanja. Žurimo da u suton vidimo jedan za mnoge, možda i ne tako zanimljiv detalj. Most na rijeci Mahawelli. Most, koji se ne koristi. Most, koji se nikad nije koristio.
Dao ga je izgraditi David D. Lean, britanski režiser i scenarist. Isplatilo mu se, ušao je na velika vrata u povijest filma. Za taj je most dobio dva Oscara. Za film i za režiju. Pet godina kasnije dobio je i još dva Oscara. Opet za film i režiju filma "Lawrence of Arabia".
Remek-djelo "Most na rijeci Kwai", snimio je na ovom mjestu 1,957-me. Most još stoji kao uspomena na britanskog pukovnika Robertsona, kojega je igrao Sir Alec Guiness. I on je dobio Oscara i to za najbolju mušku glavnu ulogu. Ulogu koja je u Britaniji izazvala mnogo prijepora. Most sam željela vidjeti zato, što sam jednog dana krenula iz Singapura Oriental Express-om za Kuala Lumpur. Par koraka prije pravog mosta na rijeci Kwai, vlak stane. Putnici, bilo mi je zadovoljstvo što sam i ja jedna od njih, izađu na stajanci pred mostom, prošetaju mostom slušajući snimljeni tekst o filmu i snimanju filma pa na stajanci iza mosta opet uđu u vlak, koji se prazan došulja do njih.
Osim Guiness-a u filmu je igralo više poznatih glumaca. Mali lokalni hotelčić, na proplanku iznad rijeke zato su preuredili. Dodali su mu kupaone američke veličine, tenisko igralište i pub. Popili smo crnu kavu u tom pubu. Vrlo sličnu turskoj kavi.
Put nas vodi kroz Ratnapurnu. Tu je centar prerade i prodaje dragulja. Već je mrak, ulični prodavači napustili su ulice.
Kad smo stali ispred ulaza u "Lanka Princess", hotel je već bila čvrsto obgrlila noć.
Kakva dva dana! koliko utisaka, koliko uspomena. Kao u nekom vremenskom stroju prošli smo kroz drevnu povijest najljepšeg otoka svijeta. Burnu i zanimljivu prošlost kakva je i njegova sadašnjost.
:(Još nema komentara