Kuhinja je dobro mjesto za čuvanje obilja lokvarskih običaja, to je mjesto koje pripovijeda o preživljavanju naših starih, o istraživačkim načinima preživljavanja i uspostavljanju običaja.
Običaji su potreba, iskustvo, pamćenje. Običaje stvaramo i prema običajima se odnosimo. Njima povezujemo one prošle sa sadašnjim i budućim generacijama. Naši lokvarski običaji svjedoče o sadržajnom i raznovrsnom životu i suživotu na ovim goranskim prostorima i dokazuju da ni u čemu ne zaostajemo za drugima. Neke smo običaje sami stvorili i prema njima se ponašamo, neke smo naslijedili, a danas ih obnavljamo, razvijamo, mijenjamo, ponovo otkrivamo. Lokvarski običaji tumače život na ovim prostorima ne samo od prvih pisanih tragova (13. st.) već vjerojatno od prvih naseljavanja na ovim prostorima, a možda je to i od naseljavanja Hrvata na područje današnje Hrvatske. Čuvajući običaje kako su ih nama naši stari u obitelji prenijeli ili zapisujući običaje kako nam ih kazuju naši najstariji živi kazivači, svakako smo zabilježili običaje ne samo prije II. svjetskog rata, već kakav je bio običaj možda cijelo stoljeće prije, pa čak i više, budući da su promjene u Gorskom kotaru do četrdesetih godina 20. stoljeća bile vrlo spore.
Čovjek je živio u suživotu s prirodom, poštivao je životinje jer su mu omogućile preživljavanje.
Kuhinja je dobro mjesto za čuvanje obilja lokvarskih običaja, to je mjesto koje pripovijeda o preživljavanju naših starih, o istraživačkim načinima preživljavanja i uspostavljanju običaja kako ne samo preživjeti, već kako svoju obitelj učiniti sitom, zdravom i zadovoljnom, kako učiniti da lonci nisu nikada prazni. Za zimu je lokvarski čovjek imao običaj spremati povrće u podrum, a višak u trap u vrtovima. Bila je to rupa u zemlji iskopana, obložena steljom, daščicama pa opet steljom i u nju je složeno zdravo i suho povrće. Pokrivalo se povrće istim načinom, a povrh još zatrpalo zemljom. U proljeće su se trapovi otvarali, a u njima su bile blitva, mrkva, kromada, cikla kao danas ubrane. Grah je dozrijevao pa su ga imali dovoljno, a mahune su nizali na konac, sušili na tavanima i zimi ih kuhali. Običaj je bio da se meso jelo samo nedjeljom i za blagdane, a povrća je takvim gospodarenjem bilo od sezone do sezone. Nužda je stvorila dobre običaje u prehrani.
Spremali su naši stari i svježe meso da je ipak malo dulje potrajalo: piljevinom i steljom oblagali su daske pa stavljali na njih led te potom meso zamotano u krpe, a onda ponovo led pa piljevinu pa potom stelju i daske. I ostajalo je meso zaista dugo svježe u takvoj izolaciji.
Teži uvjeti življenja u surovijoj goranskoj klimi zahtijevali su domišljatost i kreativnost domaćice. Promjene su nekada bile spore, a ostala su sjećanja na skromnije obroke specifična mirisa i okusa, nepromijenjena jela kako su jeli stari naših starih.
Nešto o tradicijskoj lokvarskoj hrani prema zapisima u povijesnom romanu "Zlatna vuga" Višnje Stahuljak, romanu za koji je 10 godina istraživala povijesne izvore o životu na goranskim prostorima: Crni Lug, Lokve, Praputišće... 17. stoljeće:
"Na ognjištu je, u dubini prostorije, gorjela vatra. Nad njom se lagano dimio lonac." Po materijalnim ostacima u našim lokvarskim obiteljima znamo da je nad ognjištem na lancima visio kotlić, da se skidao s ognjišta burkljama te prema sjećanjima starijih kazivača znamo da je tako bilo sve do početka 20. stoljeća. U kotliću se kuhalo mlijeko, kozje ili kravlje, pretakalo se u drveni ili zemljani lončić i nudilo ukućanu ili putniku namjerniku. Došljak ionako nikada nije bio bez namirnica: sa sobom je uvijek nosio zavežljaj, tavijol, i u njemu skromni dnevni obrok: sušeno meso i kruh, jabuku, nož i žlicu kako bi uvijek na dugom putu mogao zagristi meso i pogaču i popiti gutljaj vina ili vode. Zaustavljali su se i boravili i u gostionicama i prenoćištima pa noćili i pojeli obrok u skladu s mogućnostima.
Teži uvjeti življenja u surovijoj goranskoj klimi zahtijevali su domišljatost i kreativnost domaćice.
Kada je Goranin s namjerom dolazio u kuću, bio je već tada običaj da gost donese sa sobom za "strošak" tada npr. suho meso, dva ubijena puha, proso, grah i na poklon domaćici, ako je gost bio malo imućniji, dvije staklene boce, a tada je to bilo pravo blago. Za gosta su domaćini spremali pogaču s pekmezom, krvavice, nadelo.
Goranski je čovjek i u to doba odlazio u lov, imao u kući u pacu zeca, lovio puhove (na škrinjice, a dobar lovac mogao je za jednu noć nahvatati i 300 puhova) za hranu i kožice, a kune, vidre i lisice (u stupice) za kože. Štala nije bila prazna: bile su u njoj krave, koze, perad. Čovjek je živio u suživotu s prirodom, poštivao je životinje jer su mu omogućile preživljavanje. O tome govore pokladni običaji (pesniki u Crnom Lugu obdržani do današnjih dana): tada se sve šarenilo od likova odjevenih u životinjske kože i krzno (ris, medvjed, vuk, vepar) lica prekrivenih obrazinama jarca. Tih dana su se vrtjeli i dimili ražnjevi, mirisalo je iz kotlova i ispod peke, spremale su žene ječmenu i prosenu kašu, ukiseljeno zelje i ražene pogače, pila se medovina, rakija i vino iz zemljanih ćupova i vrčeva. Jeli su s drvenih tanjura i iz zdjela, a spremali su i slastice: prosene kolače i slatkiš ispečen od brašna s medom ili "onim nečim sipkim i slatkim što su prodavali trgovci izdaleka".
Koliko je bila važna hrana, govori i činjenica da su pismenog čovjeka plaćali u naturi za podučavanje djece slovima, pismenima (tada glagoljskim slovima): po dva jaja, sira, putra, prosa...
Gospoštija (u dvorovima grofova Zrinskih u Čabru, Brodu na Kupi, Bosiljevu) je jela za stolom prekrivenim savršeno bijelim stolnjakom na kojem je blistao srebrni svijećnjak s kristalnim vlasuljcima, služili su se porculanskim i posrebrenim priborom pa su već tada ravnopravno s nožem i žlicom upotrebljavali i vilicu. Sa strane je stajao peharnik koji je plemstvu točio vino iz srebrnih i zlatnih vrčeva u zlatne čaše optočene dijamantima. Uvijek je na trpezi bilo hladnog mesa, a na stol je bio donesen topao i mekan kruh posložen u pletenoj keramičkoj košarici prekrivenoj bijelim svilenim ubrusom izvezenim na španjolski način.
U Lokvama, koje su tada bile Primorski kotar i u kojima je tada bilo prometno jer su prolazile karavane trgovaca, susretali su se u gostionicama i prenoćištima razni ljudi. Bilo je to tada dobro mjesto za posao, tu su si mnogi sagradili kuću. Tada je seoski poglavar bio Pradica Bolf. U njegovoj se kući jelo oko stola, a smjela su prići i starija djeca, dok su mlađa morala čekati oko ognjišta da na njih dođe red. Budući da je došao gost, bilo je dovoljno krumpira za svih, dobili su i po komadić nadela i krvavice, a za tu priliku su jeli i pogaču s pekmezom od šljiva. Jeli su iz drvenih tanjura drvenim žlicama. Odrasli su za tu priliku popili i gutljaj kupljenog vina, a bilo je i rakije što su je jesenas pekli. U sobi u drvenim škrinjama čuvali su kukuruz, proso i zob. Takvih drvenih škrinja bilo je u našim kućama do pedesetih godina prošlog stoljeća.
Evo kako i čime su u Lokvama podvorili gosta te davne 1669. godine: "Na stolu su se pušili krumpiri, pogača i "nadevalo", sirotinjsko jelo-kobasice nadjevene komadićima svinjskoga mesa i komadićima staroga kruha s kojim jajem. U dudovoj čuturici bilo je rakije: stajale su uz nju dvije drvene čaše i kuće gospodar natoči jednu punu za gosta, a u drugu nalije tek par kapi za sebe."
Autor teksta:
Mirjana Pleše, predsjednica Udruge "Ljubitelji lokvarskih starina"
Izvor slika: Turistička zajednica općine Lokve
:(Još nema komentara