Dnevnik jednog odrastanja

Vec10-tak je dana kako je i zvanicno presla tu magicnu crtu koju sa sobom nosi 18.rodjendan.Srecna,ustreptala,nestrpljiva,puna nekih neodredjenih i nepoznatih ocekivanja,polako gazi po svijetu odraslih...Kada je juce stigao zvanicni dopis iz opštine kojim nju (a i nas) obavjestavaju da je upisana u biracki spisak,ona je svecano izjavila:"Sad sam svoj čovek!"

Ja sam na tu opasku mudro cutala i nisam naglas rekla ono sto sam pomislila,da do sustinskog značenja tih riječi treba još mnoooogo vode da protekne i mnooogo soli da se potroši.Al' ajde sad...da je ne deprimiram unaprijed...

Elem,ostavši sama,ja se dobrano zamislih.18 godina...Ej,bre...Presabiram se,mislim..."Pa kad prije?"Ali nema greske...Tonem u sjećanja,a iz zatvorenih kapaka vidim mladu ženu kako dolazi kući i nosi korpu sa bebom.To bledunjavo klupko od jedva 2kila i 800 grama,koje ju je namucilo 3 dana,ona neobicno voli.I prvi put u svom životu osjeca strah i brigu,nemir i paniku nepoznatih dubina i dimenzija.Zbog nje,naravno...I sve gleda drugim očima;sve sto je dotad znala,mislila,osjećala,htjela,vrijednovala...sve je to sad beznčajno i bezvrijedno naspram nje...A "klupko" je iz dana u dan,raslo i razvijalo se...

Gdje su sada neprospavane noći,pelene,flašice,cucle,benkice...rumeno stopalo koje gura u usta,lokna na čelu,miris "Pavlovićeve"...prve temperature,kašalj,prolivi,zatvori,čajevi,obloge,doktori,osipi,crvenila...?"O,da li će IKADA proći ovi dani",mislila sam.A onda, nagrada za sav trud:prvi osmjeh,prvi zub...I prvi koraci ka prvom rodjendanu,karirana haljinica i broj 1 na torti, radost zbog uspješno ugašene svjećice...Pa veseli odlasci na more,roze papučice,kantica i lopatice,sareni peškiri...gledajuci je kako pokusava da pliva pomislim da li sve majke ovoliko vole svoju djecu? I ko zna gdje su sve one Nove godine,Badnjaci,Božici,Vaskrsi,izleti,svadbe...U onim užasnim vremenima sankcija i bombardovanja,mi smo se trudili da strah i nemir ne ugase sjaj u njenim djetinjim očima.Prve naucene pjesmice,omiljeni crtani,najbolje drugarice...O,kako se dalekim čine uplakani rastanci na vratima vrtića!!Nespretni crteži i nezgrapna slova,cestitke za 8.mart i neizbježne djecje bolesti,injekcije,infekcije i "obavezni" bapski recepti dezurnih baba("Da otjeraju uroke i bolest sa malene djevojčice...").A onda osvanu i prvi razred u plavoj haljini i lakovanim sandalicama,prva slova i petice. Priredbe,rodjendani,ekskurzije...i zavrsismo osnovnu skolu.Do skoro je u dnevnoj sobi stajala Vukova diploma na počasnom mjestu ("Mama,molim te makni je...ispada da se hvalim,a i u ovim(!?) godinama to je smesno...")

I prva vazna odluka u zivotu:biranje srednje skole.Evo nas u gimnaziji,na najboljem putu za jos jednu diplomu i jos jednu tesku odluku("Mama,imam jos godinu da izaberem fakultet...mislicu o tome kad prodje leto...").Sad  je vec svoja osoba;sve češće zna šta hoće,a šta neće...pa ipak,ima trenutke slabosti malog djeteta,kada je majka prva pomoć,prva utjeha i savjetodavac.Kad se place na maminom ramenu i tuguje i iskaljuje nemoć("Jao, mama,ja ne znam sta bih bez tebe...")

I tako...prodje nam taj najbezbrižniji i naljepši od svih (dosadasnjih) rodjendana...Uz tortu,muziku i "najuži" krug drugova, njih 22 ("A koliki je onda siri krug?",moj muz postavlja hipoteticko pitanje na koje, naravno, nema odgovora).O trazenju haljine,biranju cipela i zboru torte,necu da pričam jer bi me to vratilo u tek zavrsenu jurnjavu i nerviranje.Necu da pricam ni o tome koliko je divnih i ruznih stvari ceka u zivotu,u ovom svijetu punom izazova i razocaranja.Neka nadje svoje mjesto pod suncem "kako joj Bog da i sreca junacka".A njena porodica je za nju uvjek tu.