tako isti a različiti...
Sjedim u ovaj kasni noćni sat i surfam po netu,i tako dobih inspiraciju da napišem nešto o nama,"ljudima".Otvorim moju colinarku i vidim da imam poruku....čestita mi nadolazeći rođendan jedna avatarka,žena koju ne poznajem,nego eto,"znam" sa ovih stranica-i ta njena iskrena čestitka me toliko obradovala da vam drage moje ne mogu niti opisati.
A koliko malo čovjeku treba za sreću...
Razmišljam ja već duže vrijeme zašto život nije jednostavniji?Odgovor:zato što ga ljudi zakompliciraju.Znam da sad nisam otkrila Ameriku,ali tako je.
Ja neki dan pošaljem prijateljici malo peršina,paradajza,krastavaca i kupusa po njenom mužu,jer imam toga previše,pa si mislim da joj pošaljem malo da žena ne mora kupovati-a ona mi zahvaljuje do beskraja,ko da sam joj poslala 500 kuna.Ja joj kažem..."zašto bih ja nečega imala previše..."Ovaj primjer je sitnica,ali mislim si ja-kad bi se svi ljudi ponašali tako da pomognu jedni drugima,da suosjećaju,da upute jedan drugom osmijeh i koju lijepu riječ-zar život ne bi bio ljepši?
Svi smo mi svakakvi,različiti,mršavi-debeli,bogati-siromašni...ali svi smo ljudi-od iste tvari,a zašto smo toliko daleko jedni od drugih?Ja sam možda kao malo dijete koje želi da nema rata u svijetu i da svi imamo bombona i čokolade,ali zaista,ljudi moji,zašto ne možemo biti bolji jedni prema drugima?
:(Još nema komentara