Moj profil

Padobranac

...

 Prelijepa zemlja Tajland. Nekoć se zvao Prathet Thai pa onda Sijam. Jedna od rijetkih zemalja svijeta, čiji je izvoz veći od uvoza. Veliki svjetski izvoznik riže, kaučuka, šećera, konzervirane tunjevine. Sletili smo u Bangkok u petak 02. siječnja 1981. Izgradio ga je prije 200 godina kralj Rama I. Njemu u počast naš se hotel zove „Hyatt Rama“.

Gradio ga je i sagradio, jer je želio da glavni grad njegovog novog Sijama bude što dalje od zapadnih granica. Burmanci, neprijatelji Sijama, po tko zna koji put prodrli su u njegovu zemlju i do temelja srušili dotadašnji glavni grad Ayutthayu. Rat između suparničkih zemalja, uz manje prekide, trajao je 400 godina i obično završavao prodorom Burmanaca i rušenjem Ayutthaye. Zato je kralj odlučio preseliti dvor i izgraditi novi glavni grad. Izabrao je ušće rijeke Chao Praye u sijamski zaljev.

Sagradio je prekrasan grad, koji je brzo postao glavna atrakcija Azije. Na ulazu u naš hotel stoji izrezbareni poziv „Let us show you Bangkok, the most beautiful city of Asia“. Ja i danas mislim da je Bangkok stvarno najljepši grad Azije. Tri smo dana proveli u razgledanju tih ljepota.

U kraljevu rezidenciju Krung Thep, između doručka i ručka dozvoljen je ulaz i pregled vrtova i kolekcije zlatnih kočija. Grad je sagrađen na lijevoj obali rijeke Menam. Uz raskošnu kraljevu palaču su rezidencije i vrtovi poglavica i moćnika. Tu je i većina hramova i pagoda. Wat Phra Keo, prekrasan dvorski hram pa Wat Arun sa 74 metra visokim tornjevima pagode. I Buda, koji leži i Buda, koji sjedi i Buda, koji hoda. Male pagode, velike pagode. Boje, ukrasi, blještavilo. I moć, tradicija i mistika.

I jedan bizarni podatak. Iako na jednoj strani rijeke živi 4,5, a na drugoj 2,5 milijuna ljudi – na rijeci nema ni jednog mosta. Sav se promet odvija barkasama.

Trećina stanovnika su Kinezi. Većina ih živi u gradovima. Nema ih po selima, gdje se u stotinama pilana priprema tikovo drvo ni u 80 ljuštiona, u kojima se priprema riža. Na splavovima uz obalu rijeke bez struje, vode za piće i kanalizacije živi više od 2 milijuna ljudi. Pola Hrvatske.

Posjetili smo tvornicu dragog kamenja i tvornicu svile. Bili smo na Thai večeri u teatru – restoranu. Za vrijeme večere divne djevojke plešu sijamske plesove. Naš vodič, Gabi, odvela nas je onda u čudan izlog – lokal. Jedna trećina pripada gostima. Tu, na stoliću, popiju željeno piće. Dvije trećine lokala pripada djevojkama. Tridesetak iznimno lijepih djevojaka, normalno odjevenih tu sjede, leže, čitaju, vježbaju. Ukratko – žive. Stakleni zid ih dijeli od gostiju. One, navodno, ne vide goste, ali gosti vide svaki njihov pokret. Svaka nosi vrlo diskretno svoj broj. Tko zaželi, šapne konobaru broj izabrane djevojke. Ona dođe, porazgovara i popije ponuđeno piće. Naravno, može se dogovoriti i večera ili kakav drugi „spoj“. Pročitala sam svojevremeno da su – od sto najljepših djevojaka, koje se u Njemačkoj bave takvim „spojevima“ njih ¾ Tajlanđanke.

Bili smo i u noćnom lokalu u kojem se već godinama, svake noći daje isti program. Onaj, koji je snimljen za film „Emmanuelle“ izazvao svjetsku senzaciju.

U ponedjeljak smo busom putovali na jug. U podne smo ušli u Pattayu. Do Vijetnamskog rata nepoznato i bezlično ribarsko naselje. A za tog rata hotelsko de luxe naselje za obitelji američkih oficira, pilota i stručnjaka, danas svjetski poznati turistički hit.

Svega smo 70 kilometara od granice Kambodže, gdje se još vode borbe. Noću, kad priroda zamre, a ptice i valovi utihnu, čuju se povremeno mukli udarci topova i reski zvuk bombi.

Scenarij je ostao američki. Velike sobe i balkoni. Veliki kreveti i jastuci, obilni doručci, velika golf igrališta i ekskluzivni dućani.

Naš hotel „Asia Pattaya de Luxe“ bio je sagrađen za visoke mornaričke oficire i njihove obitelji. Umjesto da ti oficiri svaka tri mjeseca – kako im ratni propisi dozvoljavaju – odlaze obiteljima u Ameriku, obitelji su dolazile ovamo. U sigurni Bangkok.

U uskom pojasu između džungle i mora lijepa je pješčana plaža. Tu se kupamo. U moru i bazenu. U sredini bazena je uvijek napučeni bar sa svim mogućim pićima. Uz bazen su bijeli stolovi na kojima nam za ručak posluže rakove i ribu.

Ovdje 30,000 ribara ulovi godišnje oko 250,000 tona kvalitetne ribe. Svaki ribar ulovi 22 kila svakog dana u prosjeku. Izvoza svježe ribe nema, jer i okolne zemlje izlove više nego im treba. Dio se – naročito tuna – preradi  u konzerve. Ostalo se mora pojesti. Zato je riba i dobra i jeftina. Noći su tople, tropske. Zvijezde kao da su na dohvat ruke. Dok sjedimo kasno navečer oko osvijetljenog bazena, slušamo u tišini mirne noći jeku teških topova i protuavionskih raketa. Granica Kambodže bliža nam je, nego što je Varaždin Zagrebu.

U utorak 06. siječnja. Dugo se kupamo. More, bazen pa bazen, more. Čekamo suton. To je čarobni trenutak kasnog tropskog popodneva. Zvukovi mora, ptica, zrikavaca, prirode lagano se gase. Čuju se novi. Počinje večer.

Idemo u ribarsku luku. „Sea food“, svijetle reklame i pozivaju na gozbu. Sjedamo uz samo more. Cijela naša grupa, 14 ljudi.

Predjelo veliki škampi. Glavno jelo velika, nepoznata, crvena riba. Flaša dobrog francuskog vina 10 dolara. Jeftinija od jeftinog vina kod nas. I tu počinje priča o padobrancu. Ragovaramo o programu za sutra. Osječanin, liječnik, predlaže izlet na susjedni otok. Bijele, beskrajne plaže, skokovi padobranom, divan doživljaj za onoga, tko se usudi. Popilo se dosta vina, neki su bili za, a neki protiv. Moj se muž zalagao za izlet. „Skakali ste već padobranom?“, pita ga liječnik. „Padobran nikad nisam vidio izbliza, ali ću skočiti!“, mirno kaže muž. „Tako svi govore, dok ne dođe čas, a onda se predomisle“. Diskusija se zaoštrila, na kraju je pala i oklada. Večera za cijelu grupu. Čim su to čuli, svi su se opredijelili za izlet, jer su znali da večeru mora platiti ili moj muž ili liječnik.

Srijeda, 07. siječanj. Brod sa drvenim klupama. Otok Ko Larn, kupujemo ogrlice od školjki. Kupamo se i čekamo. Točno u podne čujemo zvuk malog aviona. Mali, crveni, kao igračka. Jedva nešto veći od malog auta. Bez problema bi stao u našu dnevnu sobu.

Dva se tajlandska momka, pilot i kopilot, izvlače iz otvorenih sjedišta. Iza njih je u trupu aviona još jedno sjedište za onoga, koji će skočiti.

Muž šuti. Kao da je njegova sinoćnja hrabrost splasnula, kad je vidio avion. Pokušava se uspeti do zadnjeg sjedišta. Kad se naslonio na rub avion se nagnuo. „Koliko kila ima vaš muž?“, pita me zabrinuti pilot. „Tri puta više od vas“, kažem glasno.

  „Ženo!“, zove me muž. „Sjećaš li se, što si mi rekla, kad smo se ženili?“. „Ne baš“. „E, ženo, rekla si da nema toga, što ne bi za mene učinila. Evo prilike da to sad pokažeš. Novca za večeru nemamo. Preksutra ujutro se vraćamo, sve smo uglavnom potrošili. Skoči ti. Ja nemogu. Bojim se da ne bi ostao živ“. Pipam složeni, svileni padobran. Osjećam da je trenutak da se uključim. Nije mi svejedno, što će se dogoditi. „Ženo“, kaže muž. „Svak na ovom svijetu boji se nečega. Nekih stvari racionalno, drugih iracionalno. Ja se od djetinjstva silno bojim samo dvije stvari. Morskog psa i zmija. Ako padnem u more, čeka me morski pas. Ako padnem na stablo, čeka me zmija. Na ovih par metara plaže sigurno neću pasti.

Ako ti skočiš, kleknut ću nasred splitske rive i naglas reći: Ljudi, prsio sam se i kladio da ću skočiti iz aviona. Kad sam ga vidio, bilo me strah. Skočila je žena umjesto mene“.

Mislila sam se trenutak, dva. Laganija sam i mlađa, ja ću skočiti.

 Jedan, dva, tri – prilazim pilotu i kažem: „Ja ću skočiti, imam više iskustva od muža“. „Gospođo, ako niste skakali, molim vas, nemojte“. Ne odgovaram mu direktno, samo ponavljam: „Imam dovoljno iskustva, sve će biti u redu“.

Naši iz grupe su iznenađeni i začuđeni. Ali nitko ne komentira.

Pilot i kopilot niži su od mene. Vezuju me sa svih strana. Osjećam se, kao da su me okovali. Oba imaju crvene hlačice, avion je crven, remeni su crveni, padobran je crven. Pred očima, sve mi titra crveno.

Dok me vezuju, gledam grane obližnje džungle i njihove šiljate vrhove, koji se prijeteći ljuljaju na vjetru. Kasnije sam pročitala da je u desantu na Normandiju svaki šesti saveznički padobranac ostao visiti na jednoj od takvih grana. Okrećem glavu, ali mi nije ništa lakše. Ocean, tako prijateljski prijatan uz plažu, zločesto je tamne boje tamo dalje. Između ta dva zla je plaža. Lijepa, meka, čista, ali široka svega dvadesetak metara. Tu moram doskočiti. Tu ću i doskočiti.

Pilot mi kaže: „Sjedite gospođo, mi ćemo vam dati upute o skoku, a naš instruktor ostaje na plaži. On će vam pomoći da doskočite.“

Propeler se naglo zavrtio i podigao oblak pijeska. Instinktivno sam se okrenula da zaštitim oči. Dotle se avion udaljio od obale. Začas smo se popeli na željenu visinu. Mislim da mi je kopilot rekao da smo na 1100 metara visine. Kleknuo je na svoje sjedište i okrenuo se meni. Nisam ga mogla čuti od buke motora i strujanja zraka. Dao mi je znak da ustanem i otpustim crveni remen. Digla sam se i otpustila. Rukom mi je dao znak da skočim desno od aviona. Skačem i lebdim u zraku. Krasna slika otoka, plaže, oceana. Mali crveni avion, kao neki zločesti kukac bježi iz mog vidokruga.  Potežem vezicu, padobran se otvara kao neki prelijepi crveni cvijet. Ljuljam se i letim prema plaži. Instruktor viče u zvučnik: „Lijevo jače, pusti desno!“. Povlačim vezice, divan je taj osjećaj slobodnog leta. Ljudi na plaži su sve veći. Prepoznajem našu grupu. Mašu mi, a ja jurim pravo na njih. Preskačem grupe kupača i letim pravo na plažu. Doskok na pijesak, posrćem, ali se uspravljam.

Aplauz. Svi plješću. Kupači, gosti, prodavači školjki, mornari na drvenom brodu, svi se raduju. Opkoljena sam Tajlanđanima, koji skidaju i slažu padobran. Mjere doskok. 4 metra od mora, 18 metara od đungle. „Odlično ste to izveli“, kaže mi instruktor. „Čestitam!“.

Pitam ga skaču li žene često. „Ne“, kaže i smije se. „Ovdje je do danas skakala samo jedna Amerikanka. Debela, crna, ne tako lijepa, plava djevojka“.

Prilazi muž. Kaže samo: „Znao sam“ i ljubi me.

Sjedimo navečer iznad plaže. Slična je plaži sa otoka, na kojem smo jutros bili. Iza nas je bazen, osvijetljen, pun gostiju. Gledamo more. Nema mjeseca samo bezbroj zvijezda. To je Indijski, najmanji od svih oceana. Ime mu je dao, davne 1,473 godine, Bartolomeo Diaz. Plovio je ovuda sa svojim Portugalcima 55 godina, prije nego je Kolumbo pokušao pronaći kraći put do Indije.  

Kad smo se vratili kući, sa ulaznih vrata stana skinuta je mjedena pločica sa natpisom inženjer, ime i prezime muža. Zamijenjena je bijelom pločicom i plavim slovima: moje ime i prezime pa padobranac. Zašto si to učinio? pitala sam muža. „Trebala je to biti šala, ali u toj šali ima gorke istine. Znam puno inženjera, ali nijednu drugu ženu, koja bi umjesto muža skočila u bezdan između đungle i oceana. Zato sam to učinio“.

Danas na našim ulaznim vratima stoji pločica boje zlata. Na njoj nema ni mog ni muževog imena, ni mog ni njegovog zanimanja. Samo naše prezime. To je stan inženjera i padobranke, koji bi učinili sve što treba jedan za drugoga. Ili skoro sve. 

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.