Pogreb

Evo.. šta da kažem..

Stislo nas nešto ove godine, pa samo po pogrebima hodamo..

Početkom ožujka umrla je moja baba Luca. 

Baba Luca je imala 96 godina.

Bila je potpuno zdrava.

Nije pila nikakvih lijekova.

Jedino što je u životu od lijekova pila bile su tablete za tlak, a nakon jedne ture liječnik je rekao: "Luce, ne tribaš više pit te tablete, dobro ti je sad."

E, al nije Luca vesla sisala..neće on njoj govorit koliko je njoj dobro... i kaže ona sinu (mom stricu): "Aj' ti mene vozi u Šibenik kod pravog doktora..Ovaj je reka da je meni dobro i ukinija mi tablete"..

Misli stric šta da radi...stara je to žena, sve u svemu zdrava, ali, eto.. voli pit tablete.. Pa ode on kod doktora, ispriča mu da Luca hoće u Šibenik "po drugo mišljenje" i pita doktora šta da radi.. 

Lukavi doktor kaže mom stricu neka joj kupi kutiju aspirina i neka to pije svaki dan isto kako je  pila i one za tlak... Eh, zna doktor znanje..pa nije njemu naša Luca prva takva mušterija...

I tako vam je moja baba u cijeli svoj život popila kutiju lijekova za tlak i nekoliko kutija aspirina...

A onda je u 96-oj godini umrla..

Na pogrebu se skupila rodbina, a hvala Bogu, ima nas... Bura je puhala kao luda, autoput je bio zatvoren - naravno, pa smo laganini vozili starom cestom ispod Velebita i mogu vam reći da sam uživala u tom sunčanom, burnom danu. S nama je putovala i moja sestrična koju nisam dosta dugo vidjela, pa smo tako lijepo pričali usput.. Kavica u Karlobagu, još jedna u Skradinu...

U babinoj kući skupili se svi... drago mi ih je vidjeti, smiješimo se jedni drugima, sve bi si ispričali u onih par sati do pogreba, ali nekako nam je neugodno... Ipak je to dan kad se opraštamo od naše babe...

Ali, jedan od mojih stričeva kaže: "Mislim da smo krivo postavili stvari. Mislim da ovo nije dan za tugovanje. Luca je imala 96 godina. Bila je zdrava. Nije patila. Nije nikome bila na teret. Živjela je svoj život s mjerom. Umrla je mirno, od starosti u snu. Pa tko od nas ne bi ovog trena potpisao da na taj način ode sa ovoga svijeta.. Kad se sjetimo nje, moramo slaviti život.."

Tako mi je bilo drago to čuti. 

Zato jer je to istina.

Popela sam se na taracu s čašom crnog u rukama.. Gledam prema Krki, predivno je.. bura je očistila zrak, sunce je jasno i sjajno..ovdje sam provela najljepša ljeta svog djetinjstva, ovdje volim doći...na ovaj sivi kamen i drače i smrike...

Podižem čašu i kažem u sebi: "Ovo je baba, za pokoj tvoje duše... voljela bih biti kao ti..a jednom kad se negdje drugdje opet vidimo, reći ću ti kakvu sam lekciju ovog dana naučila".  

Volim život.. i živim ga koliko god nekad težak bio.

Zato jer je to - to.

Ovo je jedini život koji imamo na ovom svijetu.

Nije generalna proba.. nema popravnog.