Ruska kneginja ,Francuska salata , Ruska salata ili neka druga ?

A sada malo da ponovimo ili  da nešto novo saznamo :

                          Čovjek bi pomislio da Francuska salata potječe iz Francuske. To nije točno jer prva salata nije napravljena u Francuskoj niti ju je napravio Francuz. Prvi puta ova salata nosila je naziv  Olivierova salata ili Салат Оливье i veže se sa restoran Ermitaž u Moskvi i za chefa Luciena Oliviera, ruskog kuhara belgijskih korijena, a bila je to 1860 godina. Olivierova salata bila je veoma popularna te je bila je zaštitni znak tog restorana koji je u to doba bio najpoznatiji restoran u Moskvi.

                    Chef Oliver čuvao je kao tajnu njene sastojke, ali se zna da su sastojci bili kavijar, teleći jezik, komadići jastoga, kapari, krastavci, jaja, zelena salata i sojina zrna. Moguće je da su sastojci salate ovisili i o godišnjem dobu kad se salata radila. Chef Olivier dresing radio je od senfa, vinskog octa i maslinova ulja iz Provanse. Točan recept, pogotovo onaj za majonezu, bio je strogo čuvana tajna. Olivier je pripremao salatu u odvojenoj prostoriji, kako nitko ne bi vidio sve sastojke.

                       Kažu da je razlog nastanka salate rezultat načina jedenja Rusa. Naime, i u to vrijeme bogati slojevi društva voljeli su isprobavati nacionalne kuhinje kao napr. Francuske, Engleske, Austro-Ugarske. Olivier je shvatio da Rusima ne prija način serviranja francuskih specijaliteta koji se serviraju u slijedovima. Rusi su voljeli slijedove jesti istovremeno i sve zalijevati votkom ili šampanjcem. Tada je Olivier odlučio da slijedove pomiješa u jedno jelo i tako je nastala ova salata.

                       Da nije bilo lopova naučnika, možda danas ova salata diljem svijeta ne bi bila toliko popularna . Naime, dok je Olivier i to sam pripremao preljev za salatu, pozvali su ga u vezi nekog hitnog slučaja . Taj trenutak iskoristio je Ivan Ivanov, njegov pomoćni kuhar, vidio je sastojke i tada je shvatio koji su sastojci tog tajnog recepta. Ivan Ivanov prelazi raditi u konkurentski restoran „Moskva“ gdje  poslužuje začuđujuće sličnu salatu. Nakon toga, Ivan Ivanov prodaje recept ruskom časopisu Наша пища -Naša hrana i dana 31. ožujka 1894. godine recept salate postaje javan.

                 U međuvremenu Olivier umire / 1883.godina /, "Ermitaž " se zatvara , nakon čega Olivierova obitelj napušta Rusiju. Sve se to događa početkom 20 stoljeća i od tada ova salata nosi naziv Olivierova salata ili Салат Оливье na ruskom, "Olivier’s Salad " na engleskom, odnosno Ruska salata ili "Salade Russe " na francuskom.

                      U Francuskoj ovu salatu nazivaju i  Macédoine de légumes/miješana salata od povrća/. Naime, riječ "Macedoina" znači “mješavina” i koristi se često za salate miješanog tipa poput voćnih salata Ova riječ podsjeća na Makedoniju? To je točno.Taj naziv ušao je u širu uporabu krajem 18.stoljeća i koristio se tada isključivo za voćnu salatu, a aludira na raznolikost naroda u Aleksandrovom makedonskom carstvu.

                      Kako je recept postao javan , poznat , konzumacija salate se širi diljem Europe. Postaje popularna u Izraelu, Iranu, Mongoliji pa sve do Latinske Amerike, i to uobičajeno za vrijeme blagdana. Neke verzije imaju meso, neke su bezmesne, no zapravo ima barem 10 različitih verzija ove salate, ma kako god je zvali. Salata je nezaobilazno jelo na svečanostima u Rusiji i svim republikama bivše države i to naročito na proslavama Nove godine jer su se svi potrebni sastojci mogli nabaviti usred zime. Iako se sada mogu pronaći i puno egzotičnije namirnice, francuska salata i dalje ne gubi na popularnosti. Osim u Rusiji, često je konzumiraju i u Iranu /gdje joj se dodaju komadići piletine te u Španjolskoj i Portugalu. U Španjolskoj za vrijeme Francove diktature, salata je bila veoma popularna i cenzura je tada promijenila naziv salate i tada je nosila naziv "Nacionalna  salata."

 Onoga trenutka kada je recept Ivana Ivanova objavljen u ruskom časopisu Naša hrana započelo je vrijeme ulaska tog recepta u mnoge nacionalne kuhinje na način da se počinju pojavljivati mnoge inačice Olivierove salate. Praktična, građanska kuhinja zamijenila je skupe sastojke jeftinijima, pa u receptima s početka 20. stoljeća nema više kavijara, sušenih pačjih prsa, jastoga ili tartufa. Birane skupe namirnice, kakve su bile srž Olivierove razmetljive salate, ustupile su mjesto kuhanom povrću, prije svega krumpiru, i jeftinijim vrstama mesa poput kuhane šunke.

                   Svim inačicama, onima s mesom kakve su poznate u primjerice Iranu, Srbiji i Bugarskoj, s ribom, kako je spremaju Španjolci, ili vegetarijanskim kakve se spremaju u Hrvatskoj, Poljskoj, Pakistanu ili Turskoj, zajednička je majoneza, Francuski dar svjetskoj kuhinji.

         Najstariji zapis francuske salate nalazimo u Kuharici zagrebačke domaćinske škole iz 1935,  poznate Mire Vučetić ali postoje i ranije potvrde o poznavanju ove salate koje se nalaze  u rukopisnim zbirkama recepata poput onoga bake Ivke, objavljene pod naslovom Kuharica bake Ivke, samoborska građanska kuhinja s početka 20. stoljeća. Kuharicu je napisala Ivana Dvoržak, koja je pripadala građansko-plemićkom miljeu. Ivka Dvoržak, djevojački Puhek, rođena je u Samoboru 1864. godine , a kuharicu je Ivka Dvoržak 1926. godine napisala prepisujući recepte  iz starijih, rukom pisanih bilježnica . Tu kuharicu je posvetila svojoj unuci.

                   Ono što je zajedničko za sve francuske salate iz tog vremena  je činjenica da su bile posve ogoljene, lišene svakoga pretjerivanja i ekstravagancije. Tek kuhani krumpir, jaja i majoneza. Ni recept bake Ivke ne sliči današnjoj francuskoj ili ruskoj salati. Riječ je tek o nešto finijoj i dorađenijoj krumpir- salati, koju uz Francusku veže tek majoneza.

                      U kuharicama objavljenim 1940-ih i 1950-ih francuska salata još ne postoji u današnjem obliku, nego ostaje krumpir- salata začinjena majonezom,

                     Dolazimo do šesdesetih godina prošlog stoljeća kada se francuska salata, kakvu poznajemo danas, počinje pojavljivati u kuharicama. To su godine kada se počinje pojavljivati industrijska proizvodnja majoneze

Vjerojatno najvažniji faktor u širenju i populariziranju francuske salate bio je početak industrijske proizvodnje majoneze u Tvornici ulja  Zvijezda Zagreb. Naime , 1959 .godine u tadašnjoj Tvornici ulja Zagreb započinje proizvodnja majoneze u tubi , a 1965. godine započinje proizvodnja majoneze u foliji tj. vrećici. To je trenutak kada francusku salatu jeftino  mogao pripremiti svatko. Dvadesetak godina poslije francuska je salata bila među prvim gotovim jelima na hrvatskom tržištu. Bila je to kopija omiljenoga blagdanskog jela koja je krenula od salate Olivieri, ali ne može se poreći da je upravo industrijska varijanta pomogla standardizaciji recepta na nacionalnoj razini. Priprema se danas francuska i na dalmatinskim i na slavonskim svadbama, vole je i Međimurci i Ličani, a o snažno ukorijenjenoj hrvatskoj ljubavi prema francuskoj salati možda najviše govori upravo činjenica da ama baš svačija mama radi najbolju.

Ono što je zajedničko svim salatama su mrkva, grašak, krastavci i jaja i naravno majoneza . Dugi niz godina obvezni sastojak bio je krumpir , a u posljednje vrijeme nutricionisti ga ne preporučavaju jer navodno na valja da stoji u frižideru...

Francuska salata- Ruska salata  postala je tradicionalno jelo koje danas može spremiti svaka šeprtlja sa sastojcima koji idu i ne idu u nju.

Ali i tada najbolja je ona iz djetinjstva koju je spremala baka, mama... a kod naše cool sefice to je Ruska Kneginja salata , onako kako ju je spremala njena mama , a naravno  s dodacima koju radi Blue Suna za koje da zna  Olivier malo bi bilo reći da  bi se prevrtao  u grobu .....

/ za Božić pravim svoju varijantu , naravno slikat ću je i sliku dodati. dana 25.12. 2020. godine dodana slika / /