Džin „iz kućne radinosti“ i tonici najrazličitijih stupnjeva gorčine i okusa oživjeli su zanimanje za koktel koji je desetljećima bio zaboravljen.
Nisam mogla vjerovati kad mi je prije nekoliko mjeseci sin iz Londona donio čaj s okusom gin and tonic, u prekrasnoj bijeloj kutiji Fortune&Masona. Nakon onog prvog straha pred nepoznatim i lijepo upakiranim poklonom, kojeg se iz nepoznatih razloga bojimo „pokvariti“, otvorila sam kutiju i pristavila vodu.
U doba personalizacije obroka, ali i pića, džin-tonik doživio je procvat jer ga se može prilagoditi gotovo svačijem ukusu.
Već je po mirisu bio upravo ono što je obećavao – džin-tonik! Okus je, naravno, bio nešto drukčiji, manje gorak i manje složen, a i napitak je bio ‒ topao. U sastavu je stajalo da je čaj mješavina zelenog čaja, korice limete, slatkog korijena, borovnice, bergamota i umjetnog okusa tonika.
Kad sam u razgovoru s prijateljima i poznanicima počela spominjati čaj, svi su mi odgovarali da je džin-tonik opet u modi. Nudili su mi adrese lokala u kojima se doslovce pije samo taj koktel. Dakle, ono što smo pili osamdesetih i što sam još jedino mogla vidjeti tijekom interkontinentalnih letova, kada sredovječne Britanke lagano pijuckaju svoji bijelo-mutni koktel iz plastičnih čaša ili direktno iz limenke, bio je tek djelić priče.
Iskreno sam mislila da je već nekoliko godina koktel broj jedan Aperol Spritz ili Mojito, ili eventualno Negroni. U usporedbi s njima, džin-tonik činio mi se prejakim i predefiniranog okusa da bi se svidio većini, iako ga njegova osvježavajuća nota čini savršenim za tople ljetne večeri.
Svoj ponovljeni uspjeh treba zahvaliti džinu koji se dobiva destilacijom raznih vrsta žitarica ili krumpira. Međutim, prepoznatljiv okus daju mu trave koje se poslije u njemu maceriraju, a među kojima se obvezno mora naći kleka.
Sloboda u interpretaciji, točnije količina i vrsta trava upravo su ono što ga danas čini popularnim. Radi se o savršenoj robi za male proizvođače. Kao što već neko vrijeme postoje piva iz kućne radinosti, isto se sada događa i s džinom. Netko mu dodaje bosiljak i čaj od jasmina, netko ružmarin i muškatni oraščić.
Lokali koji imaju veliku ponudu džin-tonika nude različite vrste džinova, ali i različite vrste tonika, kao i različite omjere miješanja tih dvaju sastojaka, od 1:1 do 1:3. Tako si svatko može naručiti džin-tonik po svojoj mjeri.
Koliko god različitih okusa može nuditi džin, tonik ne zaostaje! Svoju izrazitu gorčinu može zahvaliti kininu, tvari koja se dobiva iz kore kininovca, poznatoj u liječenju malarije. Da ne bi bilo zabune, važno je napomenuti da je sadržaj kinina u današnjim tonicima zanemariv i koristi se jedino radi okusa. Prvi su ga pili engleski kolonizatori u Indiji, upravo kao lijek, te su mu gorčinu pokušali prikriti gaziranom vodom i raznim zaslađivačima. Sve dok nisu otkrili da mu najbolje odgovara – džin!
Iako izrazito englesko piće, nova renesansa džin-tonika zapravo je započela u Španjolskoj. Prije nekoliko godina u barcelonskim se lokalima počeo nuditi španjolski džin-tonik. Radilo se o uobičajenoj mješavini posluženoj ne više u običnoj visokoj čaši, već u balonu, koji je duže zadržavao led i miris pića. A gostima su uz različite vrste džina i tonika bili ponuđeni i dodaci i „ukrasi“ poput borovnica, krastavaca, grančica kleke.
Džin-tonik danas je glamurozno, staromodno, chic piće!
:(Još nema komentara