Gostoljubivost Afganistana

Negostoljubiva zemlja gostoljubivog naroda. Afganistan. Riječ koja obično izaziva zastoj u konverzaciji jer predstavlja pojam dugogodišnjeg ratovanja, divljaštva, primitivizma i vjerskog fanatizma. Čak se i neposredni susjedi, Iranci i Pakistanci, boje zaći u nju. Na sreću, ili nažalost, nije uvijek bilo tako. Smješten u samom središtu Azije, Afganistan je bio raskrižje puteva za osvajače sa Zapada koji su željeli osvojiti Istok te za osvajače Istoka koji su težili Zapadu. Mnogi nisu samo prošli kroz ovu zemlju. Ostajali su tu godinama, odmarajući se i skupljajući snagu za dalje.

U 4. stoljeću prije Krista, na putu za Indiju, Afganistan je pokušao osvojiti Aleksandar Makedonski. Najduže se sa svojom vojskom zadržao u Nooristanu gdje još uvijek žive svjetloputa plemena plavih očiju. Legenda kaže, a nedavna istraživanja potvrđuju, da su ovi ljudi potomci Aleksandra Makedonskog i njegove vojske. U 13. i 14. stoljeću poslije Krista, kroz Afganistan su prošle strašne horde Džingis Kana. Ovaj se vojskovođa najduže zadržao u Bamiyanu. Kada je odlučio krenuti u dalja osvajanja, u Bamiyanu je, za svaki slučaj, ostavio četu od tisuću ratnika. Potomci ovih ratnika su Hazari, jedini narod u Afganistanu koji ima kose oči. Tisuća se na lokalnom jeziku dariju kaže "hazara".

Riža, najčešće , jede se s četiri prstiju: palac se savije od kažiprsta prema dolje, ispod riže.

Pored Nooristanaca i Hazara tu su još i Pashtuni, većinska nacija Afganistana. Poznati su po svom "pashtunwaliju", kodu ponašanja kojeg se još uvijek doslovno drže. U Afganistanu žive i pripadnici plemena Tadzika, Uzbeka, Balucha i Kuchija.

Nisu samo vojskovođe ostavljale svoj trag u Afganistanu. Veliki su utjecaj imali i mnogobrojni trgovci koji su putem svile kroz Afganistan stizali do daleke Kine. Jedan od najpoznatijih trgovaca, o kojem se legende pričaju čak i u Afganistanu, bio je Marco Polo. Svi ovi narodi, putnici i osvajači donijeli su u Afganistan mnogobrojne tradicije i kulturu prilagođenu novim uvjetima života i koja još uvijek postoji.

Afganistanci jako drže do tradicije i društvenih običaja pa im ni siromaštvo nije prepreka. Običaj kojeg se svi drže, bez obzira kojem plemenu pripadali, je gostoljubivost. Gosta će uvijek ugostiti u najljepšoj sobi u kući. Tradicionalno će ga posjesti na najudbniji tushek, a sâm će mu kućedomaćin poslužiti čaj. Jedini je namještaj u većini afganistanskih kuća thusek. Mekani, desetak centimetara debeli jastuci (tusheci), punjeni su vunom, a zatim ušiveni u još jedan sloj ukrasnog platna. Tusheci su postavljeni na mekanim ćilimima po kojima je Afganistan također poznat. I dok su tako gost i glava porodice s većinom muških članova obitelji udobno smješteni i piju čaj, žene kuhaju.

Afganistanska se kuhinja u međuvremenu malo modernizirala pa se sastoji od jednog plinskog kuhala, velikog grijača za vodu i radne površine. Grijač za vodu obično ima i dio za parenje gdje se hrana podgrijava prije odnošenja na stol. U odvojenoj se prostoriji crnih zidova nalazi nekoliko rupa pokrivenih rešetkom. Ispod rešetke je vatra od drveta ili ugljena. Većina se afganistanskih jela priprema  upravo ovdje - na ognjištu.

Prije nego se hrana iznese na stol mlada curica ili dječak, donijet će posudu iznad koje će gostu oprati ruke. Razlog je tome što se hrana jede rukama. Pribor se počeo koristiti tek u zadnje vrijeme, ali vrlo rijetko.

Prije obroka se pred gosta postavi stolnjak, a zatim se na stolnjak iznese nekoliko velikih tanjura. Iz svakog tanjura jede po troje do četvero ljudi, a gost ima čast dijeliti tanjur s glavom obitelji. Jedenje rukom je vještina, čije savladavanje zahtijeva puno vježbe. Riža, najčešće kabuli palaw, se uzme s četiri prsta, palac se savije od kažiprsta prema dolje, ispod riže. Tako savijenu ruku stavite ispred usta, a zatim palcem gurate rižu prema ustima.

Uz rižu se serviraju mesne i povrtne kurme (gulaši). I oni se jedu rukom i to tako što se zagrabe iz tanjura i istresu na dio tanjura s kojeg se uzima riža. Nikada se ne jede riža s vrha, uvijek samo s jedne strane tanjura, kako se ne bi dirala riža koja još uvijek pripada svima koji koriste tanjur. Najspretniji "jedač" obično dobije nabolji dio riže i mesa. Sva sreća da sam u afganistanskim kućama uvijek gost, tako da unatoč mojoj nespretnosti, najbolji komadi uvijek pripadnu meni. :-)

Ukoliko nema dovoljno hrane u kući, domaćini čekaju da najprije gost završi s jelom i tek će tada oni pojesti ostatke ako ih uopće ima. Zbog toga, nepisano pravilo nalaže da se uvijek ostave barem dvije žlice hrane na tanjuru, kako bi domaćin znao da je gost sit i zadovoljan. S druge strane, ako ostane previše hrane, domaćini nisu zadovoljni, čak i ako je porodica gladna, jer je to znak da nije bila dobro pripremljena. Hrane ima toliko da jednostavno niste u stanju pojesti dovoljno a da ne uvrijedite domaćina. Moj je suprug pravi spas na takvim večerama jer može pojesti upravo onoliko koliko treba i time odati poštovanje kući, domaćinu, hrani i gostoljubivosti i zbog toga ga domaćini cijene i vole.

Autor slike: ivanastipichlah